U središtu SOLARISA DVA, novog autorskog projekta Boruta Šeparovića, nalazi se Kris Kelvin – lik rastrgan između sjećanja, tehnologije i nemogućnosti oproštaja. Tumači ga Matija Čigir, glumac iznimne širine i iskustva, čija se kazališna i filmska putanja već godinama kreće između klasičnoga dramskog repertoara i hrabrih suvremenih projekata.
Matija Čigir član je ansambla Gradskoga kazališta Trešnja, a 2018. godine dobio je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu u lutkarskim predstavama. Svoj profesionalni put započeo je u suradnji s Montažstrojom (2008. – 2011.), a nastavio u brojnim zagrebačkim kazalištima – od Gavelle, HNK-a, Teatra EXIT i ITD-a do KunstTeatra i Žar ptice. Nastupao je i na Dubrovačkim ljetnim igrama (Kralj Edip, Hamlet).
Osim u kazalištu, glumi u kratkometražnim i dugometražnim filmovima (Babysitter, Ustav RH, Koko: Ljubav ili smrt), televizijskim serijama (Nemoj nikome reći, Crno-bijeli svijet) te je stalni suradnik Dramskog programa Hrvatskoga radija. Autorski projekt koji je povod ovom razgovoru nastao je u koprodukciji Istarskoga narodnog kazališta – Gradskoga kazališta Pula i umjetničkog kolektiva Montažstroj.
Uoči skore premijere s Čigirom razgovaramo o glumi u preciznoj sinkronizaciji s filmom i digitalnim dvojnikom, o “biološkom šumu” koji nastaje između čovjeka i stroja te o tome gdje se u svemu tome danas nalazi glumac.
TELEGRAM: Što za Vas znači susret licem u lice kazališne predstave s filmom Andreja Tarkovskog? Gdje ste svjesno odlučili ne biti vjerni izvorniku, a što ste citirali i na što ste se nastavili?
ČIGIR: Moj susret s materijalom u ovom je procesu pomaknut. Moja “nulta točka” polazi od nečega što je već napravljeno. Krećem od filma koji je već umjetnički oblikovan, od remek-djela, i moj je posao zakoračiti u njega i pokušati odgonetnuti što se u njemu događa.
Razlika u odnosu na klasičan glumački rad, čak i kada postoji tekst, jest u tome što ovdje lik nije nešto što se tek treba izgraditi. On je već izgrađen, postoji filmska izvedba. Moj zadatak je uroniti u ono što je već napravljeno, a ne zamišljati što bi tek trebalo nastati. Druga velika razlika jest tajming: predstava je izravno određena ritmom filma koji sinkroniziramo. Moja izvedba ima precizne vremenske intervale – primjerice, kada nešto mora biti izgovoreno, kada se tijelo mora pomaknuti ili kada pogled mora otići u određenom smjeru.
U “običnoj” kazališnoj izvedbi tempo može varirati ovisno o mnogim čimbenicima. Ovdje je potrebna izuzetna disciplina, koncentracija i priprema da bi izvedba i dalje bila živa, u trenutku, ali unutar zadanih, točnih okvira.
Što se tiče “nevjernosti”, nisam se nigdje svjesno odlučio udaljiti od izvornika. To se eventualno dogodi usput, u zonama gdje film ostavlja prazninu – primjerice, kada Banionisov Kelvin nije u kadru pa zapravo ne znamo što se točno događa. Tu se otvara prostor. Posebno me veseli ono što se otvara u mikrointervalima, recimo u krupnom kadru dok gledam Hari u trenutku u kojem znam da ću je uskoro poslati u kapsulu. Sljedeći pokret već sve govori, ali u tih nekoliko sekundi – mislim da ih je oko šest – ja mogu misliti što god hoću. Volim prostor šutnje u kazalištu. Ovdje je šutnja strogo mjerena, ali mi upravo ta mjerena šutnja daje unutarnju slobodu.
“Citat” i “nastavak” u ovom su radu u samoj prirodi zadatka: nastavljam se na postojeću filmsku izvedbu koju čine tijelo Donatasa Banionisa i glas Vladimira Zamanskog. No čim to spajate u živom izvođenju, to više nije puko oponašanje. To je pokušaj da se nešto postojeće prevede u sadašnjost, u živo.
TELEGRAM: Kako generativna umjetna inteligencija u SOLARISU DVA funkcionira kao dramaturški akter predstave? Kada i kako vi kao izvođač koristite alate umjetne inteligencije?
ČIGIR: Umjetnu inteligenciju dramaturški koristimo kako bismo pojačali dvostrukost likova i dodatno otvorili pitanja originala i kopije, što je u Solarisu temeljna tema kroz ideju dvojnika. Ali ona je i akter u izvedbenom smislu – za mene je ona partner. Moji partneri nisu samo kolege na sceni nego i ono što je u slušalici, u mom uhu, takoreći najbliže meni.
To je moj prvi partner u izvedbi: njega moram jednako pomno gledati i slušati kao i žive partnere oko sebe. Mislim da je važno naglasiti: taj digitalni partner publici je na neki način nevidljivi glumac. U trenutku kada se sve spoji u istu točku, kada smo u potpunom “sinku”, imam osjećaj kao da se predstava malo izdigne iznad same sebe, kao da na trenutak levitira.
TELEGRAM: Kada se na sceni pojave tri Hari – filmska, kazališna i digitalna – što publika, prema vašem mišljenju, prvo gubi? Sigurnost, emociju ili povjerenje u sliku? A što dobiva?
ČIGIR: Još nemamo iskustvo s publikom pa mogu samo pretpostavljati. No predstavu smo svjesno radili tako da publika ne bi trebala gubiti, nego dobivati. Ako nešto gubi, onda je to vjerojatno očekivanje s kojim dolazi u kazalište, jer je ovo hibridno iskustvo kakvu možda nije često prisustvovala.
Blisko mi je iskustvo gledanja sličnog principa, primjerice snimki rada The Wooster Group. Tamo nisam imao osjećaj gubitka, nego dobitka: puno sadržaja, propitkivanja i emocije, ali i posljedice vlastitog izbora fokusa. Stalno biraš što ćeš gledati, svjestan si da si nešto propustio, imaš potrebu vratiti snimku unatrag. Dobiješ jedan neočekivani svemir koji te okupira sa svih strana.
TELEGRAM: Kako se glumački proces mijenja kada partner na sceni nije čovjek, nego arhivska snimka, deepfake ili algoritam?
ČIGIR: Ovdje morate biti spremni na to da je vaš partner nevjerojatno točan; on nikada neće pogriješiti niti pokušati nijansirati svoju izvedbu. Zato morate biti jako dobro uigrani. Ako niste, vaša izvedba može skliznuti u nešto što izgleda kao šum ili greška. Moj je zadatak dovesti tijelo i misao u točnu frekvenciju, a istovremeno znati da se partner neće prilagoditi meni.
Moram se prilagoditi sinkronizaciji, ali tako da i dalje hvatam ono što mi partner daje i da mogu reagirati kao da je potpuno živ. Nelagoda se javlja kada nisam savršeno skladan sa sobom, pa onda ni sa sinkronizacijom. No kada tome pristupim čisto i jasno, pruža mi izrazito zadovoljstvo.
TELEGRAM: Je li kazalište u ovom projektu prostor otpora digitalnoj manipulaciji ili mjesto njezina potpunog prihvaćanja?
ČIGIR: Predstava se bavi umjetnom inteligencijom i deepfakeom te ih propitkuje, ali ne nudi gotov odgovor niti služi kao protest ili uputa kako misliti. Mi nudimo vizuru, pokazujemo što je sve moguće. Publika zbog preklapanja filmskog, digitalnog i kazališnog stalno propitkuje što je izvorno, a što kopija.
Važno je da znamo što se sve s tim tehnologijama može učiniti. Je li to dobro ili loše, ne bih presuđivao. Ali da – u ovoj smo predstavi prigrlili AI tehnologiju jer nam otvara mogućnosti bez kojih ovaj projekt ne bismo mogli realizirati.
TELEGRAM: Koliko je ideja pamćenja i krivnje kod Tarkovskog danas drugačije čitljiva u vremenu clouda i beskonačne pohrane podataka?
ČIGIR: Mislim da nas Tarkovski, bez obzira na tehnološki napredak, i dalje podsjeća na osnovnu stvar: sjećanja žive u nama. U filmu ocean materijalizira Kelvinovo sjećanje – ne kao nešto što je prošlo, nego kao nešto što je stalno prisutno. Zato je ključno pitanje krivnje. Solaris Kelvinu to sjećanje doslovno stavlja ispred lica.
To je kao da danas pogledamo fotografiju neke svoje traume koju nosimo u sebi. Nevjerojatno je koliko poveznica originalni film ima s današnjicom; on radi s materijaliziranim sjećanjima kroz fotografije, dok mi danas imamo digitalne arhive. U tom je smislu Tarkovski i dalje zastrašujuće aktualan.
TELEGRAM: Robot-pas Unitree Go2 AIR pojavljuje se kao neljudski gost – doživljavate li ga kao rekvizit ili kao izvođača?
ČIGIR: S njim nemam izravan scenski kontakt, najčešće mi je iza leđa. Tretiramo ga na razne načine, ali glavna mu je funkcija da bude gost. Često umjesto ljudskog lika koristimo psa koji na sceni sinkronizirano prati ono što se događa na platnu. To strano tijelo u kazališnom prostoru stvara mi genijalnog partnera. Zovemo ga Mile.
TELEGRAM: Može li kazalište ponuditi etički okvir za korištenje novih tehnologija?
ČIGIR: Ne bih rekao da predstava nudi gotov etički okvir, nego prije svega otvara pitanja. Vjerujem da kazalište može biti prostor u kojem se tehnologija ne skriva, nego pokazuje, čime potiče publiku na razmišljanje o granicama manipulacije. Kroz tu transparentnost možda ukazujemo na to da čovjek ne smije zaboraviti vlastitu važnost.
TELEGRAM: Što SOLARIS DVA govori o našim današnjim odnosima – jesu li oni već postali digitalni dvojnici stvarnosti?
ČIGIR: Mislim da danas postoji sve veći nedostatak ljudske prisutnosti; ljudi žive osamljeno unutar gomile informacija. Zato mi je razumljivo da netko posegne za dijalogom s umjetnom inteligencijom, ne mislim da je to nužno loše. Ali ne postoji zamjena za ljudski kontakt. Da bi se uspostavio pravi kontakt, moraš osobu pogledati u oči. U tom pogledu zrcališ i sebe i susrećeš se sa samim sobom.