U Gavelli je premijera predstave koju je napisala umjetna inteligencija. Glumac Rok Juričić kaže: ‘Bez straha. Kad strojevi preuzmu, nećemo to ni znati’

Dio teksta i glazbe za komad 'Slijepi vode slijepe' napisao je stroj. Od ljudi angažirani su Borut Šeparović i Konstrakta

Rok Juričić mladi je glumac koji je nakon Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i studija filmske glume u Londonu profesionalni put nastavio u rodnom gradu. Afinitet prema glazbi razvio je uz oca Maxa Juričića, gitarista Filma i Vještica, a glumi uz majku Vanju Matujec.

Predan i koncentriran, konvencionalni i suvremeni izvedbeni jezik uspješno spaja u predstavi Slijepi vode slijepe Boruta Šeparovića koja danas ima premijeru u GDK Gavella. Taj kazališni projekt nastoji teatralizirati fenomen post-istine kroz vizualni i konceptualni okvir slike Pietera Bruegela Starijeg Parabola o slijepima. Slavno platno zapravo je interpretacija parabole iz Evanđelja po Mateju gdje Isus kaže: “Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti” (Mt 15:14).

TELEGRAM: Igrate ulogu ravnopravnu drugim kolegama, jednako “glavnu”. Kako ste?

JURIČIĆ: Ovo je vrijeme radikalne kreativnosti – to je objektivan opis stanja pred premijeru. Ovo je bio nešto duži proces rada od uobičajnih kazališnih, pa su i ovi zadnji dani bili drastičniji. Dio materijala predstave generirala je umjetna inteligencija. Možemo stoga diskutirati o tome je li umjetna inteligencija, u tom smislu, lik ove predstave.

Saša Ćetković

TELEGRAM: Kako to izgleda na sceni?

JURIČIĆ: Borutovo kazalište odlikuje fragmentiranost, skačemo iz uloge u ulogu. Koristimo i meni beskrajno zanimljiv, onaj najjednostavniji kazališni oblik, a to je: “Ja sam: Yanis Varoufakis. Ja sam: Hallemeier. Ja sam: Šesti slijepac…” Konkretnim imenovanjem dolazi do zamagljivanja granica između zbiljskog “jastva” i fiktivnog lika.

TELEGRAM: Je li umjetna inteligencija vašoj generaciji jasnija nego starijim kolegama u predstavi?

JURIČIĆ: Diskutirali smo o mnogočemu, a svakako o umjetnoj inteligenciji. Možda najdraža izgovorena misao pripada Svenu Medvešeku. Godinama i iskustvom on je najstariji član ansambla predstave, a ni danas nema smartphone nego onaj najbazičniji mobitel. I njegovi likovi u predstavi propagiraju “starije vrijednosti”.

U jednom trenutku raspravljali smo hoćemo li u skoroj budućnosti moći razaznati što je napravio čovjek a što umjetna inteligencija, a Sven odgovara: “Pa ja nekad kad sam među ljudima pitam se jesu li to zapravo roboti”.

Ako nas umjetna inteligencija, nakon što je njezini tvorci dovedu do točke “oslobođenosti”, uistinu porazi – mislim da će to učiniti na način koji mi uopće nećemo uspjeti pojmiti. Zato je možda i suvišno da se toga bojimo. Kad sam takav stav iznosio na probama, činilo mi se da on korespondira i s razmišljanjima Ane Đurić Konstrakte, autorice glazbe u našoj predstavi.

TELEGRAM: Ljudi se često ponašaju programirano, rijetko što propituju, samo preuzimaju tuđe misli, vrijednosti. Zrcali li gluma to što radimo?

JURIČIĆ: To zrcaljenje, čini mi se, radi publika. Mislim da glumački posao podrazumijeva nasilno zrcaljenje sebe sebi samome ili samoj. Na nama je da raskopamo mehanizme unutar sebe. Ako je izvođač u tome iskren prema sebi, onda to funkcionira i na van. Time gledatelju omogućavamo identifikaciju.

TELEGRAM: Što vama znači biti iskren na sceni?

JURIČIĆ: Osjećam se iskren na sceni kad jasno znam da sam se s materijalom koji izvodim prethodno sukobio unutar sebe ili u razmjeni s kolegama autorima. Pritom ću se uvijek nadati iznenaditi se.

TELEGRAM: Koja vam je izvođačka filozofija bliska?

JURIČIĆ: Neka odgovor na ovo pitanje funkcionira jednako životno koliko i kazališno. Kad sam tek upisao studij glume, Urša Raukar mi je spomenula knjigu Stéphanea Hessela Pobunite se! (Indignez-vous!) koja smatra građanskom dužnošću razljutiti se na ustanovljene, pa stoga često i učmale društvene strukture.

Kasnije mi je, za vrijeme studija, dopao pod ruku roman Heinricha von Kleista Michael Kohlhaas. Roman je kratak i naizgled benigan, ali zauvijek pamtim utisak što ga je na mene ostavila borba protagonista koji, zato što je sustav bio nepravičan prema njemu, odlučuje biti nepravičan spram sustava.

Saša Ćetković

Mislim da izrazito političke teme tek postaju moje. Drago mi je što mi kroz odrastanje nisu bile nakalamljene, već mi je dano da ih postepeno i spontano preuzimam. U kazališnom organizmu, kao i u bilo kojoj društvenoj zajednici, trebamo postaviti pitanje što smo postali, kako funkcioniramo i na što smo se navikli.

Drago mi je što živimo u vremenu kad ljudi sve češće masovno izlaze na ulicu. Lekcija koju nas uče srpski studenti jest da je na nama da zapuše novi vjetar. S druge strane, najsretniji sam kad u sebi osjetim spremnost učiniti čudo. Moramo vjerovati u čuda.

TELEGRAM: U sebi nosite različite talente – glumački, pjevački. Gdje se najprirodnije osjećate?

JURIČIĆ: Najbolje se osjećam među ljudima koji vjeruju u ono što radimo i svjesno prioritiziraju da smo, prije svega, ljudi.

TELEGRAM: Školovali ste se u Velikoj Britaniji i u Hrvatskoj. Koja je škola koju nadopunila ili opovrgnula?

JURIČIĆ: Londonska Central School of Speech and Drama nadopunila je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu naprosto zato što je Zagreb bio prvi. Drago mi je da je tako jer moj studij u Londonu ne bi bio isti da nisam došao s prethodnim iskustvom studija na ADU.

Saša Ćetković

Edukacija u Londonu kvalitetno je opovrgnula ono što se za vrijeme mog studija u Zagrebu, nažalost, stalno komuniciralo kao neizvedivo, a to je jasno sistematiziran proces izučavanja glumačke vještine. Neophodan je, i tako dobar, osjećaj kad postoji sustav.

TELEGRAM: Kako vidite kazališni reljef koji i sukreirate?

JURIČIĆ: Kazalište, a i svaki oblik umjetnosti, ima divnu moć da konstruira autonomni kontekst istine. Ono što je za predstavu istinito uopće ne mora funkcionirati u svakodnevnom životu. Autori koji u postavljanju granica tog svijeta fikcije uspiju biti suptilno manipulativni i zaigrani za mene su “pravi” i uzbudljivi.

TELEGRAM: Pripremate li novu glazbu ili izložbu fotografija?

JURIČIĆ: Prijatelj Stribor Gligorić i ja lansirali smo 2023. glazbeni projekt ili platformu COMPANY. Ideja je da to bude prilika za susret s prijateljima ili stjecanje novih, a da je povod tome producirati glazbeno-vizualne priče. Mi se šalimo da nam je to “firma”, a ja volim dodati da smo “slow-cooking”.

Izbacili smo dosad dva singla, a jako mi je drago što među materijalima u pripremi postoje i pjesme koje ne pjevam ja, već su zamišljene za druge. Krug nam se širi, a nadam se da će nam proljeće biti blagonaklono.

Gušt mi je fotografirati trenutke koji se odvijaju preda mnom. Fotografija će uvijek biti, a nadam se ne pridodati negativan prizvuk preuzetnosti kad kažem da u narednom periodu ustvari priželjkujem naći vremena osamiti se i pisati.