— Ne osjećam se ni kao redatelj, ni kao koreograf, nego jednostavno kao umjetnik. Zapravo, ne znam kako bih se žanrovski odredio. Oduvijek me zanimala konceptualna umjetnost, a za konceptualni projekt trebaš i koreografirati, i režirati, katkad pisati i tekstove, birati glazbu, dakle, proizvoditi sve što treba. Možda bih se najbolje odredio kao kulturni radnik, kaže Borut Šeparović (33), hrvatski umjetnik i osnivač kultne zagrebačke kazališne grupe “Montažstroj”, koja je na nedavno završenom Međunarodnom festivalu komornog teatra “Zlatni lav” u Umagu za najnoviju predstavu “Terrible Fish” dobila nagradu stručnog žirija.
Premda je na svjetskim festivalima dobio mnoge nagrade, ova mu je vrlo draga i važna. “To je prvo priznanje koje sam dobio u Hrvatskoj, što znači da sam i ovdje konačno prepoznat”, zaključuje Šeparović. Performance “Terrible Fish” prikazan je još na festivalu u Svetvinčentu i u Zadru, i svuda se ponovio dugi pljesak. U Zadru se dogodila čudna podudarnost: nastupali su istog dana kada je održan miting potpore generalu Anti Gotovini, i to u kazalištu koje je udaljeno 20-ak metara.
● Hrvatsko-srpska koprodukcija
Kako se umaški festival tematski bavio ženskim pitanjem, tako se i Šeparovićev projekt, nastao na temelju poeme “Tri žene” slavne i nesretne američke pjesnikinje Sylvije Plath, pozabavio ženskim identitetom. Premijera “Terrible Fish”, prve hrvatsko-srpske koprodukcije, bila je u Bredi, gradu na jugu Nizozemske, gdje Šeparović živi od 1999. godine, a u Zagrebu će gostovati 9. i 10. studenog u ZeKaeM-u. Naime, zbog ljubavi i boljih uvjeta rada Šeparović je napustio Hrvatsku, oženio se Nizozemkom Tamarom Huilmand, plesačicom i koreografkinjom, s kojom vodi svoju novu kazališnu grupu “Performingunit”, koja je svojevrsni nasljednik “Montažstroja”. Prije tri i pol godine postao je i otac – kći Katarinu trenutno u Zagrebu uči hrvatski jezik, a žena mu se vratila u Bredu, gdje priprema novi plesni solo projekt s temom Medeje, u kojem djelomično koristi tekst Ivane Sajko, mlade zagrebačke dramatičarke.
Inače, “Montažstroj” je početkom devedesetih s projektima poput “Kopačka u galeriji”, “Vatrotehna” ili “Rap opera 101” označio prijelomnu točku u hrvatskom kazalištu. Baveći se u “Rap operi 101”, na primjer, slavenskim mitom o izumitelju poznate strojnice M. T. Kalašnjikovu, ili Prometejem u “Vatrotehni”, a sve to začinivši traumatičnim iskustvima postkomunizma i tranzicijske stvarnosti, “Montažstroj” je postao sinonim za suvremeni oblik fizičkog teatra u kojem se isprepliću ples, glazba i teatar, a koji se temelji na agresivnosti, erotičnosti i nasilju. No europsku popularnost “Montažstroj” je stekao predstavom “Everybody Goes To Disco from Moscow to San Francisco” za koju je dobio specijalnu nagradu za koreografiju na prestižnom natjecanju u Bagnoletu pokraj Pariza. S tom predstavom gostovao je na mnogim europskim i američkim scenama, odigravši je čak 80 puta. Na žalost, u Zagrebu je igrala samo tri puta, no Šeparović je ne namjerava obnavljati. “Iscrpila nas je, jer ta se predstava igra do kraja, ili se ne igra”, kaže.
NACIONAL: Predstava “Terrible Fish” prva je hrvatsko-srpska koprodukcija koju je stvorio autorski tim iz Nizozemske, Hrvatske i Srbije. Također, u performanceu nastupaju izvođači iz te tri zemlje, a projekt su financirali hrvatsko i srpsko ministarstvo kulture, srpski Centar za novo pozorište i igru (CENPI), što je njihov pandan hrvatskog Centra za dramsku umjetnost, te “Montažstroj”. Kako je došlo do te suradnje?
– Sve je počelo kad smo kao “Montažstroj” s predstavom “Fragile” 1999. gostovali na BITEF-u gdje smo dobili nagradu publike. Bili smo prva hrvatska kazališna grupa koja je službeno gostovala na nekoj srpskoj kazališnoj sceni. Nakon toga pozvani smo da održimo i radionicu, na koju se prijavilo 80 ljudi, što je mnogo. Izabrali smo šestero, a među njima je bila i Sanja Mitrović, koja je jedna od izvođačica u predstavi. Pozvali smo Sanju da radi s nama u Nizozemskoj, a nakon što smo završili projekt iz toga je logično proizašlo gostovanje u SKC-u u Beogradu i turneja po gradovima Srbije. Srbija je sada pravi Divlji istok, na primjer, ne može se naći “13 ispravnih reflektora”, no publika nas je primila jako dobro. U Srbiji su se za “Montažstroj” zanimali još od početka devedesetih, kada su nas gledali na europskim festivalima, a zadnje dvije godine čak imamo veći kontinuitet nastupanja nego u Hrvatskoj.
● Poezija u teatru
NACIONAL: Zašto je grupa “Montažstroj” promijenila ime u “Performingunit” i kako se sada predstavljate – kao nizozemska ili hrvatska grupa?
— “Montažstroj” je prošao privatnu tranziciju: krenuli smo iz Hrvatske na turneje po Europi, potom smo radili koprodukcije, na primjer “Fragile” je nastajao u desetak različitih gradova u više europskih zemalja, a zapravo nismo imali mjesto kojem pripadamo. Tako smo završili kao hrvatska grupa u Nizozemskoj. No novom miljeu moraš se prilagoditi, a drukčiji društveni i umjetnički kontekst zahtijeva i novo ime. Ako bismo ponovno radili u Hrvatskoj, vjerujem da bi smo koristili staro ime, jer naposljetku grupa “Montažstroj” još je registrirana u Hrvatskoj. Osim toga, jezgra “Montažstroja” — Damir Klemenić i ja, djelujemo u međunarodnoj grupi “Performingunit”, dok ostali, primjerice, Hrvoje Crnić Boxer ili Goran Sergej Pristaš rade svoje projekte. Danas mi je jasno da je “Performingunit” nizozemska grupa, a da sam ja umjetnik iz Hrvatske koji radi u Nizozemskoj.
NACIONAL: Nastavlja li grupa “Performingunit” kazališnu ideju “Montažstroja”, koji se prvo bavio “teatralizacijom nogometne i pop kulture”, a onda traumama postkomunizma?
— Kad smo se preselili u Bredu, grad na jugu Nizozemske koji ima 200 tisuća stanovnika, vlastito sveučilište i jedan od najvećih teatara u Nizozemskoj, shvatili smo da se tematski moramo drukčije profilirati. Na primjer, u zadnjoj predstavi “Terrible Fish”, koja je nastala na temelju poeme “Tri žene” američke pjesnikinje Sylvije Plath, bavimo se pitanjem identiteta žene. To mi u hrvatskom društvu nikad nije palo na pamet, iako volim i poznajem njezinu poeziju. Dakle, kad se promijenio kontekst, automatski su se pojavili drugi interesi, no estetika i poetika grupe ostali su srodni. Doduše, nas je oduvijek zanimala tema identiteta i kako nešto funkcionira u društvu, ali ne na dnevnopolitičkoj, nego na razini stvarnog angažmana. Osim toga, zanimaju nas i osobna iskustva svakoga od nas.
U Nizozemskoj uglavnom radimo vrlo osobne teme, jer je nizozemsko društvo jako individualizirano. Za neke teme, prije svega ideološke, koje su u Hrvatskoj još bitne, u Nizozemskoj ne postoji zanimanje, jer Nizozemci smatraju da su ih prevladali. Više se bavimo odnosom prema sebi nego prema okolini. Na primjer, kad prvu hrvatsko-srpsku kazališnu koprodukciju “Terrible Fish” smjestimo u kulturnopolitički kontekst, logično je da to završi na vrlo osobnim temama o mogućem susretanju. Ne mislim da se danas trebamo spajati na ideološkim varijantama, jer tu nema susretanja, no u umjetnosti su susreti mogući zato što jedna osoba susreće drugu, te nalaze nešto zajedničko što ih pokreće ili ne.
NACIONAL: Zašto ste se odlučili baš za Sylviju Plath?
— Vrlo jednostavno: imam dva dobra ženska izvođača, a to traži žensku temu. Naime, većina naših dosadašnjih predstava bile su muške i agresivne, nazivali su nas i teatar nasilja. Uvijek mi je važno da materijal koji radimo odgovara ljudima u grupi, da su barem znatiželjni ako već ne posebno inspirirani. Srećom, bili su jako inspirirani poezijom Sylvije Plath i temom identiteta, a meni je bio veliki izazov postaviti poeziju u teatar, jer je poezija kao model gotovo nestala, malo se piše i publicira. Zanimalo me što se danas u teatru može napraviti s poezijom, odnosno što je u poeziji ili u životu Sylvije Plath performativno, izvedbeno, pa me to odvelo prema improvizaciji, instalacijama, muzičkom teatru, groteski i asocijativnoj strukturi predstave. U “Terrible Fish” pratili smo naše intuitivne asocijacije i to smo složili u 90-minutniperformance.
● Identitet žene
NACIONAL: Ali zašto ste uzeli baš njezin atipičan tekst “Tri žene”, koji je napisala za radio 1962. i čak ga sama čitala?
— Sylvia Plath tu je poemu napisala za tri glasa i zapravo se može zamisliti kao oratorij, a događa se u rodilištu u jednoj noći. Prikazuje identitet triju žena: jedna je pobacila, druga rađa, a treća je rodila mrtvo dijete. Kao muškarcu, ta mi je tema bila jako zanimljiva, pa sam istraživao gdje se u njoj mogu prepoznati. U njoj su konfesionalni, ispovjedni elementi, postmoderni, ali i nešto veoma modernističko, posebno u odnosu prema muškarcima – ona ih istodobno obožava i mrzi.
NACIONAL: Zašto ste uopće otišli iz Hrvatske i kako ste došli u Bredu? Naime, bilo bi logično da radite u Hrvatskoj i da svoje projekte izvozite u Europu.
— Kad smo 1995. s predstavom “Everybody…” bili na turneji po zapadnoj Europi, došli smo u Nizozemsku gdje sam upoznao svoju buduću suprugu Tamaru, koja je plesačica, koreografkinja i suvoditeljica grupe “Performingunit”. Počeo sam sve češće posjećivati Nizozemsku i u Bredi ostajati sve dulje, a potom smo dobili kćer Katarinu, koja danas ima 3 i pol godine. Vjenčali smo se 1997., a od 1999. živim u Bredi. Moj odlazak iz Hrvatske nije bio planiran, ali kad se već dogodio, shvatio sam ga kao profesionalni izazov. Zapravo, htio sam vidjeti koliko vrijedim u nekom drukčijem kontekstu. Činjenica da i u Nizozemskoj mogu kontinuirano proizvoditi predstave velika mi je satisfakcija. Od 1998.svake smo godine proizveli po jednu predstavu, a budući da se u Nizozemskoj unaprijed sve planira i zna, već sada znam da mi je nova premijera potkraj veljače 2002.. U Bredi imamo mali ured s četvero zaposlenih na pola radnog vremena, što subvencionira država, a unajmili smo pod povoljnim uvjetima i manju dvoranu, koja je naš najveći kapital. Da su mi takvi uvjeti ponuđeni u Zagrebu, veliko je pitanje bih li sada bio u Nizozemskoj.
NACIONAL: “Montažstroj” je zadnji put nastupao u Zagrebu prije dvije godine na Tjednu suvremenog plesa s predstavom “Fragile”. Hoće li “Performingunit” nastupati u Zagrebu?
— Najvjerojatnije ćemo s predstavom “Terrible Fish” nastupati 9. i 10. studenoga u ZeKaeM-u u Zagrebu, i to me veseli, jer bih htio da predstavu vidi publika koja poznaje moj rad, moji prijatelji i roditelji. Što se tiče rada u Hrvatskoj, jako bih volio ponovno raditi u Zagrebu, ali u drukčijem kontekstu. Kao “Montažstroj” možda smo bili previše zatvoreni u sebe, a s institucionalnim kazalištima tada je bilo teško komunicirati, pa nije došlo do suradnje. Zapravo, volio bih kao redatelj, neovisno o “Montažstroju”, napraviti predstavu u nekom repertoarnom kazalištu u Hrvatskoj o čemu prije dok sam živio u Hrvatskoj nisam razmišljao. Nije bitno bi li to bilo s ansamblom jednog kazališta ili bi se okupila ekipa iz nekoliko kazališta, no volio bih da ta predstava ostane na repertoaru, da se igra, da se s njom ide na gostovanja.
● Montaža atrakcija
NACIONAL: Poznati ste i po tome što ste u Hrvatskoj uglavnom radili s izvođačima bez akademske naobrazbe. Je li u grupi “Performingunit” drukčije?
— Mi smo samouki, ni ja nisam studirao režiju, nego filozofiju i komparativnu književnost. Početkom devedesetih videospot “Croatia in Flame” vrtio se na MTV-ju, bili smo jako poznati i mnogo mladih htjelo je biti dio “Montažstroja”. Na primjer, kad smo u Zagrebu 1993. priredili audiciju, prijavilo nam se 250 ljudi, koji uglavnom nisu bili profesionalci, ali barem smo time oborili sve rekorde. Danas na naše audicije u Nizozemskoj dolaze pravi profesionalci iz različitih zemalja, ljudi sa završenim plesnim i glumačkim akademijama, što je meni veliki izazov. No i dalje mislim da je jako zanimljivo raditi s ljudima koji se nikad nisu bavili teatrom. Na primjer, u Bredi sam surađivao s vizualnim umjetnicima, kojima teatar nije svakodnevni posao, i to je bilo vrlo zanimljivo. Naš ideal u radu je otvorenost prema svim umjetnostima, pa zbog toga surađujemo s muzičarima, vizualnim i medijskim umjetnicima, piscima, arhitektima, plesačima, glumcima…. Zapravo, zanima me performing arts, dakle, scenske, izvedbene umjetnosti, koje objedinjuju dramu, ples, mimu, pantomimu, glazbu, muzički teatar. Zagovaram šire shvaćanje umjetnosti i mislim da je vrijeme da i kod nas nove scenske umjetnosti dobiju legitimitet. Na primjer, ja sam dobio status slobodnog umjetnika pri dramskom odsjeku u Udruženju dramskih umjetnika iako sam po svojim projektima i nagradama mogao taj status dobiti kao koreograf.
NACIONAL: Kako vaš otac Zvonimir Šeparović, bivši ministar vanjskih poslova, i vaša majka Inge Perko-Šeparović, sveučilišna profesorica, gledaju na tip teatra kojim se bavite? Dolaze li na premijere?
— Ne dolaze, jer u zadnjih deset godina, osim manjih projekata, u Zagrebu nismo imali ni jednu premijeru. Svoju zadnju premijeru “Rap operu 101” imao sam u Zagrebu u lipnju 1991.. “Everybody…” smo prvi put izveli u Parizu, “Fragile” u Stockholmu, “Terrible Fish” u Bredi. Moji roditelji dolaze na predstave, podržavaju me. Nikad nisam ni pokušavao upisati Akademiju dramske umjetnosti, jer me takav tip građanskog teatra u to vrijeme nije zanimao. Mnogo više su me privlačili pop glazba, rock koncerti, Brian Eno, Laurie Anderson i predstave koje sam gledao na Eurokazu i Tjednu suvremenog plesa. Kad sam 1989. bio na četvrtoj godini filozofije i komparativne književnosti, u Zagrebu je otvorena retrospektivna izložba ruskog avangardista Kazimira Maljeviča, kojeg iznimno cijenim. Osjetio sam da je vrijeme da nešto napravim: nastao je “Montažstroj” i performance “Kopačka u galeriji”.
NACIONAL: Zašto ste se nazvali baš “Montažstroj”?
— Sergej Mihajlovič Ejzenštejn, znameniti ruski filmski redatelj iz prve polovice 20. stoljeća, svoje je filmove bazirao na specifičnom umjetničkom načelu montaže atrakcija. Palo nam je na pamet da bi se stroj za montažu atrakcija mogao zvati montažstroj. Znali smo da je to vezano za futurizam i avangardu iz 20-ih, no spojivši te dvije riječi u jednu napravili smo hrvatski neologizam, i ispao je pomalo bizaran naziv. Svi su nas pitali što to znači, a nazivali su nas svakako – Montažstroj, Montrerstroj, Montmontaža, Mašinstroj.
● Nomadski teatar
NACIONAL: Je li vam pomoglo ili odmoglo što je u vrijeme kada ste počinjali s “Montažstrojem” vaš otac bio visoko rangirani političar?
— Smetalo me je jedino ako je intervju počinjao ili završavao pitanjem o mojem ocu i majci. To mi je bilo deplasirano u odnosu na ono što radim. Mislim da mi činjenica što je moj otac političar nije ni pomogla ni odmogla, jer kazališni, umjetnički prostor u kojem je “Montažstroj” djelovao, nikad nije bio izravno vezan za politiku. Nikad nismo dobili više novca od drugih niti mi je netko nešto zabranio zbog toga što mi je otac političar. Možda sam ja upravo zato odabrao posve drukčiji put od puta mojih roditelja.
NACIONAL: Kako ste kao dječak zamišljali svoj rad u teatru?
— Nisam baš oduvijek znao da ću se baviti teatrom. Kao klinac igrao sam košarku i nogomet na zagrebačkom asfaltu i maštao sam da ću igrati za Dinamo. Čak sam zamišljao da ću postati košarkaški trener, a danas me suradnici često zovu “coach”, jer im dajem kazališne upute preko sportskih asocijacija. Tražio sam se, čak sam pomišljao da studiram molekularnu biologiju, a poslije i psihologiju, koja me jako privlačila. Bavio sam se i glazbom, a pisao sam i neke tekstove. Tek sam se u četvrtom razredu pedagoške gimnazije, današnje Pete, odlučio za teatar. Oduvijek me privlačila nomadska varijanta teatra, fascinirao me spoj teatra, glazbe i plesa, jer mislim da je klasični teatar dosta štur – uvijek me više privlačila interakcija teatra s drugim medijima. Kad sam potkraj osamdesetih sa 20 godina na prvom Eurokazu gledao multimedijske predstave europskih nezavisnih kazališnih grupa, postao sam siguran da je to tip kazališta kojim se želim baviti. Te su mi predstave bile zanimljivije od onih građanskih koje su se prikazivale u repertoarnim kazalištima. Zamišljao sam da bi bilo zgodno kad bih s nekom od tih europskih grupa otišao i vidio kako sve to iznutra funkcionira. No zaključio sam da je bolje da osnujem vlastitu kazališnu grupu i onda gledam kamo će me to odvesti.
● Živim od teatra
NACIONAL: Kako “Performingunit” kotira u Nizozemskoj?
— Mi smo relativno novo ime na nizozemskoj sceni – postojimo tek dvije godine, i nismo još jako poznati, no ušli smo u kategoriju stalno dotiranih kazališnih grupa, što je danas veliki uspjeh. Predstavu “Terrible Fish” nastavit ćemo igrati najesen u Nizozemskoj i tek onda ću znati pravi odgovor na to pitanje. U Nizozemskoj ima puno kazališnih grupa, amaterizam je vrlo jak, no problem je u tome što nekomercijalne kazališne grupe i festivali nemaju veliku medijsku pratnju, pa teže dopiru do publike. Svime vlada tržište i ne može se biti ni u što siguran, pa čak ni u to da će publika doći na predstavu. Naime, posjećenost neke predstave u prvom redu ovisi o tome je li napravljena dobra ili loša promocija. “Performingunit” odudara od svakodnevnih nizozemskih produkcija, pa smo i tamo crna ovca. To znači da publiku prvo moramo priviknuti na naš tip teatra. Mislim da on publici može biti zanimljiv, jer je avangardan, a istodobno nije hermetičan.
NACIONAL: Može li se u Nizozemskoj živjeti od takvog kazališta?
— Teško. Može se živjeti, ali ne luksuzno; ne mogu se graditi kuće i kupovati novi automobili, ali se može putovati svijetom. Ja živim samo od teatra i posvetio sam se tome da izgradim organizaciju koja funkcionira na više razina, što znači da moram raditi po točno određenim pravilima koja vladaju u poslovnom miljeu Nizozemske. Srećom, dotira nas država, no kad se isplate glumci, plesači, scenograf, kostimograf i ostali, dotacija se brzo istroši. Sve je pod kontrolom, no porezi su jako visoki i moraju se plaćati. U Nizozemskoj je sve organizirano i sređeno, od proračuna do honorara koji su također točno određeni, pa je i to jedan od razloga zašto tamo volim raditi.