Početkom 2020. godine Borut Šeparović spremao se krenuti u realizaciju novog projekta, predstave temeljene na tekstu škotskog dramatičara Gregoryja Burkea, crnoj komediji o otmici koja se izjalovi. Komad s četiri muška protagonista koji problematizira nužnost stvaranja novog političkog identiteta u kolebljivim vremenima namjeravao je postaviti sa svojim umjetničkim kolektivom Montažstrojem u koprodukciji s Teatrom Exit. A onda je počela pandemija. Odjednom je sve ukinuto. Nestalo je pozornica, svjetlo se ugasilo. Izvedbena je umjetnost učinkovito suspendirana do daljnjega. Ali slobodni umjetnici nisu mogli naprosto prestati disati i jesti, prestati raditi da bi preživjeli. Promišljajući nove oblike stvaranja umjetnosti u takvim okolnostima, želeći u vremenima krize dati smislen umjetnički odgovor na društvene anomalije koje je ona razotkrila, Šeparović je, s dramaturginjom Anom Prolić, kreirao novi autorski tekst koji preuzima osnovnu situaciju i strukturu dramskog predloška, njegove likove i tematske smjernice, ali koji nije ni kazalište ni film nego oboje istodobno. Projekt “Radnička cesta” sniman je uređajem iPhone 12 Pro Max, i to praktički bez ikakvog budžeta: u bezimenoj hali, četiri glumca: Bernard Tomić, Domagoj Janković, Matej Đurđević i Goran Grgić, s jednim stolcem, jednim pištoljem i jednom kapom kao jedinim rekvizitima isporučuju vrhunsku glumu u 15 zasebnih kratkih filmova koji zajedno čine otprilike dvoipolsatnu cjelinu autorskog projekta. Premisa je preispitivanje pozicije radnika u postkapitalističkom društvu: likovi koje njih četvorica glume žive u suvremenom svijetu outsourcinga i globalizacije, dijeleći istu društveno-političku povijest i zajedničku svijest o posljedicama nestanka njezina nasljeđa. Ali te posljedice nisu za sve iste. Kao što ni posljedice pandemije nisu za sve iste. Kako poslati poruku koja će odjeknuti? Na istome mjestu na kojem su prije samo nekoliko generacija njihovi očevi i djedovi srčano ugrađivali svoj život u istu socijalističku utopiju – Radničkoj cesti, koja je nekad bila industrijsko srce Zagreba, a danas je posh poslovno središte – njih četvorica naći će se nerazmrsivo povezani. Netko će biti otmičar, netko će biti otet, netko će tu biti slučajno, a pokazat će se da izlaznog rješenja nema ni za jednog od njih: ni za revolucionara staroga kova, ni za nasilnog nihilista, ni za kolebljivog studenta politologije, a ni za ciničnoga korporativnog savjetnika. “Radnička cesta” odnedavno se besplatno može pogledati na istoimenoj poveznici kreiranoj pod egidom Montažstroja, u kompletu s tekstualnim i audiovizualnim sadržajima vezanim za pitanja koja taj komad otvara, bilješkama koje omogućuju pristup materijalima korištenima i nastalima tijekom procesa umjetničkog istraživanja, te Dnevnikom rada, kronikom cijelog procesa pisanom iz osobne perspektive autorice i dramaturginje Prolić. Sa Šeparovićem, koji je usred rada na ovom projektu doživio teški infarkt i jedva ostao živ, razgovaramo o premisama njegova novog umjetničkog pothvata, pitanjima koja postavlja i odgovorima za kojima traga.
Serija je snimljena mobitelom Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Realizirali ste ozbiljan, minuciozno razrađen, nezavisan projekt, i to usred pandemije. “Radnička cesta” je besplatna, svima dostupna, svi uključeni od početka znali su da neće biti repriza, od kojih se živi, da je zapravo riječ o snimanju filma, ali bez budžeta za snimanje filma. U čemu je catch?
Catch je u kvaliteti i statementu, dakle u onome što bi trebala i biti bit umjetnosti. Pandemija je u nekom društveno-političkom smislu vrlo zanimljiva jer razgoljuje mnoge stvari, a nezavisnu je scenu dovela u potpuno neodrživu poziciju, kad je jasno da mi ne možemo biti ekonomski opravdani a ipak nas se tjera da radimo pod svaku cijenu. U ovoj sam se pandemiji prvi put suočio s tim da mi se čini potpuno besmislenim to što radim. Mislim da smo ovim projektom otvorili jednu bitnu temu: moramo li raditi pod svaku cijenu, nemamo li ipak pravo na lijenost neke vrste? I zašto je lijenost rezervirana za one koji imaju mnogo, a oni koji nemaju moraju raditi, i onda se to zove radna etika, što je nešto za što vjerujem da pripada nekom društvu prošlosti, koje nije društvo obilja. A mi ipak živimo u društvu obilja i moglo bi se razgovarati o tome što je pravo na rad, a što je pravo na lijenost. Bilo nam je jasno da treba napraviti nešto što će zaživjeti ne kao loše online kazalište ili loša dokumentarna snimka neke predstave nego kao jedno hibridno medijsko djelo koje će moći funkcionirati i na mobitelima korisnika i na internetu. Htjeli smo pokazati, i mislim da smo u tome i uspjeli, da se unatoč svom besmislu može stvoriti nešto smisleno. Cijena za to je bila ta da taj proces nisam vodio ni ja ni mi nego okolnosti.
Express: I kako su te okolnosti izgledale?
Recimo da je osjećaj neizvjesnosti bio gotovo neizdrživ, a ja sam na svaku probu dolazio s tim osjećajem. A jedino što ti treba da proizvedeš kvalitetnu umjetnost je kakav-takav osjećaj izvjesnosti da ćeš realizirati to što si zamislio, u rokovima koje si zamislio. Nikad u životu nisam takvo nešto osjetio, takav osjećaj nemoći i čistog užasa. Na kraju je sve trajalo skoro godinu dana i doslovno me gotovo koštalo života: u lipnju ove godine doživio sam teški infarkt, ugrađena su mi tri stenta, triput sam bio klinički mrtav. Sad imam 54 godine i, nakon svega što mi se dogodilo, priznajem da sam postao vrlo nesiguran u tome hoću li moći nastaviti kao i do sada, imam li snage izbjeći svu onu količinu stresa kojoj se svaki put ispočetka izložim kao da mi je prvi put. Sad se prvi put suočavam s istinskim egzistencijalnim pitanjem kako i što dalje, ne samo na razini kako ću zaraditi za život nego i što je uopće smisao mojeg života, je li to sad samo preživjeti? Trebat će mi vremena da dobro promislim.
Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Express: Jeste li već možda razmišljali o tome da to svoje iskustvo susreta sa smrću upotrijebite kao temu nekog budućeg projekta?
Odlično pitanje. To je nešto o čemu razmišljam, ali za sada si dopuštam da se još ne opterećujem budućnošću, za koju znam da je neizvjesna. I donekle sam i pomiren s tom neizvjesnošću, ali više si ne mogu i ne želim dozvoliti da na ovakav način izgorim u nekom projektu. Imam PTSP od ulaženja u takvu količinu radoholičarstva, stresa i osjećaja nemoći.
Express: Projekt “Radnička cesta” najavljen je kao umjetnički odgovor na korona krizu koji uspostavlja postideološki pogled na suvremeni svijet. Što taj pogled vidi?
Jednom riječju, ništavilo. Potrebno je definirati kakvo je ovo vrijeme i predstavlja li ono kraj nečega. Ne u onom kršćanskom smislu kraja svijeta nego je li ovo kraj jednog sustava. Što su ljudi poželjeli tijekom krize? Što se zapravo događalo u njihovim glavama? Koja su bila očekivanja? Jer na momente je svijet stvarno stao i djelovalo je kao da je svašta moguće. Ali svijet je nastavio pumpati još nemilosrdnije dalje, da se nadoknade izgubljeni dobici. To sad vidimo kroz energetsku krizu, od cijene nafte i plina do toga da nemamo čipove u industriji automobila. Svašta se tu kuha. Kamo to vodi? To je osjećaj za koji mislim da prožima ovaj naš projekt.
Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Jedna od tema projekta je problematizacija otpora u postkapitalizmu. Prvo, jesmo li mi u postkapitalizmu i što to uopće znači?
Dakle, događaju se nevjerojatne transformacije, porast nejednakosti je više nego očigledan, ciklusi kriza se smjenjuju, jasno vidimo klimatske promjene. Očigledno je da se neke modele društvene organizacije koje znamo kao uvjetno rečeno konvencionalne, mora napustiti, ne samo u modelima proizvodnje nego i međuljudskih odnosa. Robotizacija, automatizacija, uvođenje umjetne inteligencije, sve to mijenja i duboko utječe na odnose u proizvodnom sektoru, pa i u društvu, među ljudima, i u odnosu ljudi prema tehnologiji, ali i tehnologije prema ljudima. Je li participativna ekonomija, odnosno ekonomska demokracija, rješenje? Vrlo je teško sagledati kamo sve to točno vodi, jesmo li već sad zaista u postkapitalizmu ili tek trebamo definirati kakvo bi bilo to postkapitalističko društvo, a još teže je sagledati sve procese dok se još nalazimo u srcu pandemije. Ovaj naš projekt “Radnička cesta” upravo i nastaje iz središta te oluje. Kriza je tu, to je potpuno jasno. Neprijatelj je nevidljiv. Tko je neprijatelj? Virus ili kapitalizam? Na to likovi u našoj priči pokušavaju odgovoriti na razne načine. Kako se pokazuje, najčešće nedovoljno uspješno. Ali neuspjeh ne znači da ne postoji potreba za promišljanjem, jer to toliko nije neuspjeh njihova mišljenja koliko njihova modela djelovanja.
Express: Svaki lik ove drame zastupa određenu ideologiju. Što ste sve u njih utkali?
Najmlađi lik, netom diplomirani mladi politolog Tomo, koji radi kao zaštitar, predstavlja realnost današnjih mladih ljudi koje nakon završenog fakulteta ne čeka nikakav siguran posao. Dapače, za očekivati je da će ući na tržište rada i biti, i ostati, prekarni. On je liberalni ljevičar s naivnim idejama o pomirenju socijalizma i kapitalizma koji sanja europski san, i kao takav stereotip je priličnog broja visokoobrazovane populacije. Zatim, korporativni savjetnik Franjo, razočaran i ciničan, vrlo dobro razumije kako svijet funkcionira i odavno je odustao od idealizma. Zanimljivo je kakve sudbine imaju ta dvojica, koji su zapravo najbliži stvarnosti i onome što stvarnost predstavlja, a s čime se ova druga dvojica moraju suočiti, a ne suočavaju se na isti način, niti od početka imaju iste namjere. Edo je samoobrazovan, izrazito inteligentan, ali unatoč tome podložan teorijama urote, formira ga internet. Svjestan je da ima nasilnu crtu koju on sam pripisuje sustavu koji je, kako kaže, “nasilan i proizvodi, pa ne razumije” iracionalno nasilje koje dolazi od pojedinca. To on objašnjava u dijelu koji je na kraju izbačen, ali sve je opisano u Dnevniku rada Ane Prolić, pod nazivom “Izbacujemo Žižeka”. Mnogo je ciničniji i determiniraniji od Đure, koji je stari sindikalist, marksist, zakopan u 20. stoljeću. On je zapravo mješavina svega, desničarsko-ljevičarski miš-maš, što mislim da mi danas i živimo, jer danas više ljude ne možemo profilirati kao prije sto godina – političko je polje mnogo više isprepleteno; nekoć je bilo u dvije dimenzije, a sad je u tri. Takvi su i naši likovi, višedimenzionalni.
Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Njih dvojica, Edo i Đuro, svoj čin zamišljaju kao političku poruku koja će vratiti ideju revolucionarnog nasilja kao legitimnog otpora radničke klase. Kako definirati otpor u neoliberalnom kontekstu svijeta u kojemu je, kako sami kažete, ljevica preokupirana identitetskim pitanjima i vrijednostima – temama koje radnici doživljavaju elitističkima i stranima?
Pustimo sad ljevicu! Ali ključno je pitanje otpora, jer ako je sustav nasilan i ima nasilne učinke na ljude, zašto bi se odbacilo nasilje, kad je to jedino što sustav razumije? Njih dvojica biraju revolucionarno nasilje, ali njima je čak manji problem od toga kako oteti čovjeka pitanje koja bi poruka mogla funkcionirati da bi se ljudi okupili. Jer ako se više ne možemo udruživati, ako je svatko za sebe, “ljudi koji sjede u staklu i čeliku” prvi neće razumjeti njihovu poruku. Osim ako ne otmu nekoga tko tim ljudima imponira. Njihova ideja da snime poruku koju će plasirati u medije nije pogrešna i sasvim sigurno bi postala “breaking news”, ali pitanje je hoće li to stvarno imati očekivani učinak. Ono čime se mi tu bavimo zapravo je nemoć i frustracija, gdje se oni i sami pitaju što to zapravo rade i osjećaju da je njihov otpor nesuvisao, jalov, neorganiziran, stihijski i nikakav. Tako da mi je teško davati decidirane odgovore – je li to rješenje? Naravno da to nije rješenje, ali je li frustracija legitimna? Ja bih rekao da je. Njihov odgovor nije pravi odgovor, ali uspijemo li navesti nekoga da razmišlja o tome, mislim da smo nešto ovim projektom postigli.
Express: Postoji li pravi odgovor?
Da postoji, vi i ja ne bismo sad razgovarali, niti bih se ja time bavio. Moj dominantni osjećaj u nekakvom društveno-političkom smislu je da nema razrješenja. Taj je osjećaj pojačan ovime što sad gledamo, prosvjede koji traže neku vrstu slobode pojedinca u odlučivanju – odlučivanju o čemu? Za što se zalažu ti ljudi, da imaju pravo prenositi virus? U nekom ekstremnom liberalizmu mogu razumjeti da se ljudi osjećaju kao da im se neka prava oduzimaju, ali ono što je ključno i što mislim da određuje ovaj naš projekt osjećaj je nemoći koji je upisan u sve likove. Pitanje – što će biti s nama sutra? Što da mi radimo i imamo li ikakvu moć da promijenimo to naše sutra? Mislim da se u ovoj pandemiji taj osjećaj intenzivirao kod svih, ne samo kod nas. Dakle, ima li odgovora? Naš komad kaže da ga nema. Ali virus je razotkrio stvari koje su već bile u sustavu. Problem nije virus nego sustav. Znači, kapitalizam.
Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Express: Pitanja koja ovo hibridno medijsko djelo otvara, dodatno kontekstualizirana zdravstvenom i ekonomskom krizom izazvanom pandemijom koronavirusa, odnose se na samu definiciju prekarnog rada te na postojanje dihotomije između propalih proizvodnih pogona i uslužnog sektora nakon tranzicijskog potopa. Dakle, da se poslužim vašim pitanjima, tko su današnji proleteri, odnosno postoje li još?
Ja mislim da postoje. Proleteri su svi oni koji su za život prisiljeni zarađivati isključivo od svojeg rada, oni koji ne posjeduju sredstva za proizvodnju. Rekao bih da je i dalje u toj poziciji ogromna većina populacije. Ali hoćemo li se mi prepoznati u tome ili ćemo – kao što je Margaret Thatcher ustvrdila još 1987. – tvrditi da klase više ne postoje, da nema klasnog sukoba, da postoje samo pojedinci i njihove obitelji, da nema ni zajednice, ni društva? Ja nisam baš u to siguran. Ali oni ljudi koji sebe doživljavaju takozvanom srednjom klasom, zapravo su bliži najsiromašnijim proleterima, no ipak se lakše prepoznaju u onim najbogatijima i štite svoj mali kulturni kapital tako što bezrezervno surađuju s onima koji su na poziciji moći. A tko je prekarijat, prilično je jasno: oni koji doslovno sebe na tržištu rada iznajmljuju od prilike do prilike kroz jedinice vremena, bez ikakve sigurnosti, odnosno stabilnog posla, a takvim je ljudima zajednički osjećaj besperspektivnosti, bijesa i nepovjerenja u sustav.
Express: Koje su moguće posljedice prekarnog rada ako on postane globalna norma?
Jedna je nevjerojatan profit velikih farmaceutskih kompanija. Jer ako se nakljukamo svim suplementima koji nam se nude, imamo šanse suzbiti svu anksioznost koja proizlazi iz neizvjesnosti. Ali ima još jedan aspekt toga, a to je da će s razvojem prije svega informacijskih tehnologija, automatizacijom i robotizacijom, sve veći broj ljudi realno postati doslovno suvišnima. A kad budu suvišni, morat ćemo tražiti rješenje – što s njima. “Konačno rješenje”? Ili univerzalni temeljni dohodak, koji se sve češće zaziva, i koji nije nužno ljevičarsko rješenje – te ideje idu od Miltona Friedmana, odnosno čikaške škole, dakle iz jezgra neoliberalnih politika, a u prošlom desetljeću takva rješenja zagovaraju i Bill Gates, Zuckerberg, Musk… Kod nas se o tome još previše ne govori, ali koncept svakako postavlja ključno pitanje: kako podijeliti višak vrijednosti? A to je nešto oko čega se već stoljećima vrte sve rasprave. Dakle, borba je ista, samo dobiva druga naličja. Plan nam je kao “prirodni” nastavak ovog projekta organizirati nekoliko tribina o temama koje otvara, u koje bismo uključili poduzetnike, sindikaliste, socijalne radnike, znanstvenike i ljude koji u doslovnom smislu pripadaju prekarijatu.
Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Filozofija budućnosti, upozorava poznati kazališni redatelj Milo Rau, “izronit će iz šuma, iz favela, iz predgrađa, iz oduzetih domova i uništenih monokultura”. Slažete li se? Što to Rauovo proročanstvo govori o našem svijetu danas? Trebamo li se plašiti tog scenarija ili, naprotiv, nadati se nekakvom razrješenju?
Slažem se s Rauom, promjena mora doći potaknuta odozdo. Ne plašim se toga, vjerujem da je mnogo manje zla i opasnosti u tome nego u bjesomučnoj eksploataciji planeta i svih njegovih resursa, uključujući ljudske. A to je jedino što trenutno imamo. Zdrav razum govori nam da ta krivulja ne može ići beskonačno prema gore, ali se svi osjećamo nemoćnima jer o tome odlučuje netko drugi, neki dioničar koji je toliko udaljen od realnog svijeta da se i ne osjeća odgovornim. Više se bojim dioničara i banaka nego što se bojim favela. Kapital je bezličan, ali ako ne promijenimo odnos rad-kapital, ništa se neće promijeniti.
Express: Kako se današnja Hrvatska uklapa u tu Rauovu viziju sutrašnjice i gdje je u takvoj Hrvatskoj mjesto teatra? Postoji li?
O Hrvatskoj se sigurno ne može govoriti u kontekstu te vrste ruba i siromaštva kakve Rau ima na umu, ali bi za Hrvatsku možda bilo bitno prepoznati da ona jest periferija, da je u kolonijalnoj poziciji, i u kojoj je mjeri limitirana u svojim mogućnostima razvoja. Ta nekakva “kastracija” nije nužno proces koji smo sami proveli nego je uvjetovana određenim odnosima na koje smo pristali. Da se razumijemo, tu nije riječ o nekakvom mojem antieuropeizmu nego je to pitanje prepoznavanja sebe i svoje pozicije. Dakle, suočavanja sa stanjem u kojem jesi i preuzimanja odgovornosti za to stanje. A nisam sasvim siguran jesmo li mi bliže favelama ili europskom centru. A gdje je tu mjesto teatra? Ja se osobno mučim pitanjem radim li to što radim samo zato što ne znam ništa drugo raditi. Da sam malo sposobniji nego što jesam, bih li se nužno bavio teatrom ili bih se možda bavio nečim lukrativnijim ili bar konstruktivnijim? Imam li uopće, iz svoje pozicije, dovoljno snage i uvida zaista se baviti ozbiljnim promišljanjem budućnosti, pa čak i sadašnjosti?
Express: U svojem radu težite subverzivnosti, polemici. Hrvatska se posljednjih godina sve više udaljava od progresivnih društvenih ideja i tone u konzervativizam. Što je danas mainstream a što avangarda? Ako se izmijenila krvna slika umjetnosti, kako kazalište može biti predstavnik progresivnih i modernističkih ideja u umjetnosti?
Dosta teško, osobito sada kada kazalište već odavno nije u središtu, kada je razvojem drugih medija na neki način stjerano u kut, postrance, sada teško da kazalište može biti mjesto koje na progresivan način doprinosi promjeni. Ono može biti prostor gdje se s tom promjenom eksperimentira mikropolitički, ono može biti “igralište za potlačene” gdje će neke teme i ideje dobiti veću vidljivost, ali teško da će jedan takav medij, koji je već dugo namijenjen eliti – a u pandemiji je postao medij namijenjen eliti elite, reduciranom broju od par desetaka ljudi – biti išta više od mjesta na kojemu se ljudi bore da se uopće održi ono malo što imaju. A svrha kulture i umjetnosti, naročito one istraživačke, nije da donosi profit.
Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Express: Ako se držimo onoga da teatar – umjetnost općenito – nije i ne treba biti natjecanje u moralnoj ljepoti, znači li to da je sve dozvoljeno? Gdje je granica subverzije u umjetnosti?
Što bi uopće bila subverzija u umjetnosti? Zna se da postmoderna umjetnost prisvaja subverziju, koja tako postaje mainstream. Sad smo doista sve živo ispucali i došli do toga da danas pričamo o tome tko je ili nije influencer. A tko su ti ljudi? Tko ili što danas utječe na javno mnijenje? Je li subverzija pokazati genitalije? To sigurno nije subverzija u ovome svijetu, ali može prodati neki proizvod, može imati utjecaja. Tako da mislim da te stare modele možemo zaboraviti. A pozivati se na neku estetsku ili etičku čistoću kazališta, to bi tek bio totalni nonsense. Ali mislim da sve to treba biti dio nekakvog kulturnog pamćenja. Uostalom, tek ćemo vidjeti što će nam donijeti novi mediji; na Netflixu ima nekih krasnih serija koje su donekle subverzivne.
Express: Kako sami kažete, “Radnička cesta” nastaje na mogućnostima koje otvara digitalni univerzum. S druge strane, neki upozoravaju da je upravo tehnološki razvoj kriv za stvaranje društvenih neravnoteža koje su u konačnici i posredovale okolnosti iz kojih je nastala aktualna pandemija. Ne predstavlja li to određeni paradoks? Je li moguće uspostaviti ravnotežu između ta dva imperativa suvremenosti: nužnosti razvoja i nužnosti zadržavanja društvene svijesti o stvarima kao što su humanizam, ekologija…?
Tehnologija je neutralna, iako možda nije neutralno koji tip tehnologije se razvija i hoće li on ići protiv ljudi ili će služiti ljudima. Tehnologija nas kao takva unapređuje, ali pitanje je kako je uvodimo i u koju svrhu. To je paradoks ludila, koji se spominje u projektu, paradoks uništavanja stroja, odnosno činjenica da radnici nisu toliko protiv strojeva koliko protiv toga da im strojevi oduzimaju sigurnost. Nikako nisam protiv tehnologije, ali pitanje je tko odlučuje koji se tip tehnologije financira i razvija, u koju svrhu, u ime čega? Profita ili boljitka svih? Tehnologija je pojačala taj razdor, gotovo ga je vratila tamo gdje je bio prije industrijske revolucije. Ali tehnologija nije sama po sebi problem, ona čak može biti i dio rješenja.
