Kad govorite o svom kazališnom konceptu, koristite izraz „teatralizacija nogometne kulture“. Što to znači?
Riječ je o teatralizaciji masovne kulture. Sintagmu „nogometna kultura“ koristimo kao sinonim za masovnu kulturu u svim njezinim pojavnim oblicima. Nekad su je zvali „proleterska kultura“ ili „proletkult“, a danas govorimo o „nogometnoj kulturi“ ili „nogokultu“. U kazalištu, naime, sustavno i analitički istražujemo fenomene kao što su, recimo, nogometna utakmica, reagiranje publike na tribinama itd. Nogometna kultura može biti sve što je povezano s temeljnim ritualom nogometa: gledatelj nogometne utakmice koji riče, doživljava infarkt, doživljava orgazam, a može i sjediti pred televizorom i istodobno „pipkati“ svoju ženu…
Gdje je taj fenomen kod vas najizravnije / najeksplicitnije prisutan?
Nismo ga istraživali znanstveno, nego kazališno. Nije nam bilo do postavljanja neke teze koju bismo potom dokazivali i tako došli do određenih konačnih rezultata, nego smo se jednostavno bavili tim pojavama. U svojoj prvoj predstavi „Vatrothehna“, koja je bila „organski slet-balet“, bavili smo se „sletom“ kao oblikom kretanja i načinom komunikacije s publikom. To nije bio masovni spektakl, nego komorna predstava koju smo izvodili na malom stadionu, odnosno u ringu koji je publika sa svih strana okruživala.
Hoće li „teatralizacija nogometne kulture“ biti prisutna i u vašim sljedećim projektima?
U budućnosti ćemo se baviti fenomenom disko-kluba; predstava će se zvati „Everybody Goes to Disco“. Čini mi se da će imati mnogo zajedničkog s reakcijama navijačke skupine Bad Blue Boys (navijača zagrebačkog Dinama/HAŠK Građanskog) na nogometnoj utakmici i u disko-klubu.
Na vašem nastupu u Cankarjevu domu publika je bila prilično hladna. Znači li to da su slovenski navijači i na tribinama sve manje burni?
Ovaj put smo prvi put u Ljubljani i slovensku publiku ne poznajem. U Zagrebu ljudi na naše predstave reagiraju puno toplije, jer ih doživljavaju opuštenije. Ponekad tijekom predstave skandiraju, plješću, komuniciraju s izvođačima… Ne znam je li to zbog rata u koji smo svi snažno uvučeni ili zbog nečeg drugog. Možda je problem u tome što ljudi u Sloveniji avangardizam doživljavaju kao nešto smrtno ozbiljno. A može se reći i da je to posve zabavna i samoironična stvar.
S obzirom na naslov predstave „Rap Opera 101“, nismo očekivali da će u inscenaciji tekst igrati tako veliku ulogu.
Sve ovisi o tome kako shvaćamo pojam opere: mi ga ne shvaćamo kao nešto zadano, nego kao medij u kojem se mogu koristiti različiti kazališni postupci. U „sintaksi“ predstave mnogo je preuzetoga, ali i mnogo organskoga — onoga što je nastalo u samom procesu. Zbog takve otvorenosti i korištene leksike predstavu smo nazvali „rap opera“.
Čini se da je problematičan položaj glazbe u predstavi, jer ne dolazi do stapanja prilično opsežnog teksta s njom.
Ovdje je riječ o svojevrsnom brehtijanskom kazalištu: uključujemo songove i dramsko pripovijedanje koje iznosimo s odmakom. Naša je glazba „high-tech“, drukčija od one kod Kurta Weilla, koji je skladao kabaretsku glazbu. U ono je vrijeme kabaret imao ulogu kakvu danas ima disko. S druge strane, mene kao redatelja zanima kako neku mračnu priču ispričati zavodljivo, s muškim erosom. Kao kad bi netko dubokim muškim glasom šaputao na uho jezivu priču — ti bi najprije čuo samo glas i njegovu boju, a tek onda se počeo baviti sadržajem. Zato smo u predstavu uključili koreografije koje nisu potpuno neovisne i apstraktne, nego prate priču koju pripovijedamo. U skladu s tim modelom nastala je glazba koja funkcionira kao leitmotiv, što je, naravno, paradigmatično za leitmotiv likova u predstavi. Taj me postupak podsjeća na ono što su Sergio Leone i Morricone radili u filmu „Once Upon a Time in the West“ (Bilo jednom na Divljem zapadu).
Vaša je scenografija izgrađena od vrlo izraženih boja koje su vizualno efektne, a vjerojatno nose i određenu simboliku.
Crvena, bijela, plava i zlatna boje su koje nalazimo na zastavama slavenskih naroda. Kombinacijom tih boja parafrazirali smo Lissitzkoga (El Lissitzkyja) i tako stvorili vrlo ekspresivan scenografski element.
Nemate formalno kazališno obrazovanje. Gdje ste onda stekli sve te vještine?
Gledaš i učiš! Ha!
Ugođaj vaše predstave isprva je, kad ste je počeli postavljati na scenu, bio samo fikcija. Danas se s pojavom rata u Hrvatskoj pretvorio u stvarnost, odnosno u njezin odraz.
Predstavu smo počeli postavljati prije godinu dana, kad okolnosti u Hrvatskoj još nisu bile tako izrazito ratne. Naša je režija tada htjela biti anticipatorska: govoriti o građanskom ratu; pozivati se na Trojanski rat i na Drugi svjetski rat, na sukob ideologija itd. Premijerno smo je izveli 20. lipnja na festivalu Eurokaz, gdje su pojedini dijelovi teksta na hrvatsko javno mnijenje još uvijek mogli djelovati provokativno. Mislim pritom na mirovnu politiku koju je tada proklamirala hrvatska država, a mi smo na kraj predstave dodali govor koji poziva ljude u boj. Publika danas na taj govor reagira negativno — ne samo zbog njegova sadržaja, nego zato što ih stavlja upravo u položaj u kojem se u ovom trenutku nalaze. Nažalost, danas se ostvaruje sve što smo tada anticipirali, a nama ne preostaje drugo nego da budemo umjetnici. Zato ćemo se u sljedećim projektima baviti diskom, pravednošću i nadamo se da će i to bavljenje biti anticipatorsko.
Upravo zbog svega toga našli ste se u središtu pozornosti. Vaš spot koji se emitira na MTV-u doveo vas je u medije.
Od samog početka nastojali smo da se ne bavimo samo „čistim“ kazalištem, nego i različitim „parakazališnim“ oblicima — primjerice nastupima uživo po disko-klubovima. Kritika smatra da je za našu predstavu „Rap Opera 101“karakteristična određena MTV-jevska estetika, što je možda ubrzalo naš dolazak na MTV. Tu bismo širinu htjeli sačuvati, jer se ne želimo baviti samo kazalištem, nego i videom, glazbom itd. U svakom od tih medija želimo stvarati autentična umjetnička djela koja mogu funkcionirati i zasebno, iako proizlaze iz istog koncepta.
Kako smještate svoju redateljsku poetiku u kontekst hrvatskog kazališta?
Ako ništa drugo, za Hrvatsku smo barem neobična pojava. Manje se vežemo uz hrvatsko kazalište, a više uz predstave koje su gostovale na festivalima Eurokaz i Tjedan suvremenog plesa. One su utjecale na našu poetiku, pri čemu nije zanemariva ni slovenska avangarda osamdesetih, koja nam je najbliža i prostorno i idejno.
U svojim manifestima proglašavate se za „autentično slavensko kazalište“. Zašto?
Govorimo o belgijskoj eksploziji, španjolskom valu, slovenskoj umjetnosti — a mi smo se mogli poistovjetiti s vrijednostima koje su neko vrijeme bile prisutne u Istočnoj Europi, u slavenskim zemljama. Jako nas je inspirirala ruska povijesna avangarda i mislim da nije slučajan ni njezin utjecaj na NSK. U toj smo „slavenskoj ideologiji“ pokušali pronaći neku autentičnost, kroz nju se stalno pitati o vlastitom hrvatskom identitetu. Autentična slavenska umjetnost danas bi, s jedne strane, trebala uvažiti kriterije zapadnog tržišta i uvesti kulturnu industriju, a s druge strane trebala bi se baviti estetskim i političkim fenomenima koji su prevladavali u našem prostoru. Jednom jedinom predstavom, naravno, još nismo postigli taj cilj, jer je riječ o dugoročnijem razvoju. Ograničili smo se na razdoblje od pet godina, ali to ne znači da proces neće trajati i dulje.
Neke kazališne skupine, osobito kabaretske, već su otišle na frontu. Vi ostajete u Zagrebu. Zašto? Zbog tehničke zahtjevnosti predstave ili zbog straha da će vam gardisti ukrasti zlatnog „kalašnjikova“, koji je jedan od vaših ključnih rekvizita?
Tehnička zahtjevnost samo je jedna strana medalje. Prijavili smo se u Croatia Art Forces i bili spremni otići u Sunju, koja leži na samoj crti bojišta. Vratili su nas uz obrazloženje da je naše kazalište previše hermetično i da, nažalost, u skupini nemamo žena — pa gardistima nismo dovoljno atraktivni. Za sada smo posve muška ekipa i, kako volimo reći, jedina žena u njoj je — krojačica. No već će u našoj sljedećoj predstavi nastupati i žene…
Znači li to da ćete onda moći otići na frontu?
Nadam se da nam to neće trebati. Bolje je ići u disko.