— Rođeni ste 1967. pod Titovim režimom. Kakva su vaša sjećanja na Jugoslaviju?
B.Š.: U našim manifestima izjavljujemo da smo djeca pravog socijalizma. Što znači da smo odrasli pod onim što vi nazivate Titovim režimom, a što bih ja radije nazvao Titovom vladom. Nije bilo tako loše. Jugoslavija je bila lijep mozaik raznolikih kulturnih utjecaja, i bili smo malo slobodniji, malo više okrenuti Zapadu nego druge istočne zemlje zarobljene iza željezne zavjese. Nemam osjećaj da sam bio frustriran, i to vrijedi za ostatak moje obitelji. Možda je to bila velika laž, tko zna? Ali živjeli smo normalno, i odrastali normalno i sretno. Nakon Titove smrti 1980., i osobito nakon pada Berlinskog zida 1989., svjedočili smo porastu nacionalizma u republikama bivše Jugoslavije. To se lako objašnjava: kada nestane snažan ideološki sustav (kao u slučaju Sovjetskog Saveza ili njegove izblijedjele kopije, Jugoslavije) i kada kapitalistička i kršćanska opcija još nije preuzela primat, situacija postaje kaotična, ljudi su dezorijentirani. Ostaje slobodno mjesto za drugu krutu ideologiju: čisti i tvrdi nacionalizam.
— Pod kojim je okolnostima Hrvatska postala neovisna? Je li to bilo nakon Slovenije?
B.Š.: Nacionalizam je počeo 1989., najprije u Srbiji s tim novim nacional-komunističkim vođom Slobodanom Miloševićem, a zatim se proširio po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Bila je to lančana reakcija. Rat je počeo u ljeto 1991. Najprije u Sloveniji — gdje je trajao samo tjedan dana — i u Hrvatskoj, nakon proglašenja neovisnosti tih dviju zemalja, a nastavlja se još uvijek, u Bosni i Hercegovini, vrlo blizu naših granica. Rat je krenuo s istoka i stigao do središta bivše Jugoslavije. Sve je bilo međusobno povezano. Tamo gdje su živjele srpske manjine, moglo se očekivati borbe, ponašali su se kao da nisu prihvatili novu stvarnost neovisnih republika. Drugi je aspekt to što je tijekom Drugog svjetskog rata bilo mnogo pokolja, koji nikada nisu zaboravljeni niti oprošteni, pa otuda i ponovno buđenje mržnje. Tijekom četrdeset i pet godina komunističkog režima, dok je na vlasti bila jedina stranka, kao pravilo je postavljeno “bratstvo i jedinstvo među svim narodima Jugoslavije“. I svi su se tomu pokoravali, dragovoljno ili na silu.
— Bratstvo?
B.Š.: Da, neka vrsta bratstva. I tijekom tih četrdeset i pet godina nije se mogao razaznati taj nacionalizam niti se netko mogao nazivati nacionalistom, jer je sustav funkcionirao. Tito je bio simbol Jugoslavije; nije predstavljao ni Hrvate ni Srbe. Ali nakon njegove smrti nije bilo nikoga tko bi ga zamijenio, vjerojatno zbog goleme moći koju je centralizirao i kulta ličnosti koji je uspio razviti. Vođe nacionalističkih pokreta unutar komunističke partije preuzele su primat, dobile na važnosti, i znale su iskoristiti medije (osobito Milošević) i povijesne mržnje u svoju korist. S urušavanjem centralnog sustava postavilo se pitanje kako preoblikovati Ustav i reorganizirati gospodarstvo: bi li to bila jaka federacija ili konfederacija među republikama? Uz prateće, osjetljivo financijsko pitanje: koliki bi trebao biti doprinos najrazvijenijih republika, poput Slovenije ili Hrvatske, središnjoj državi?
Ali zapravo, ja nisam prava osoba za političku analizu.
— Ne, nije o tome riječ. Prije svega toga, vaša grupa, Montažstroj, imala je nekoliko turneja 1989., neku vrstu umjetničkog terorizma.
B.Š.: Riječ je o terorizmu. Umjetnost shvaćamo kao mogući izvor društvenih promjena, instrument za revoluciju mentaliteta. Polazište je bila vrlo slobodna, vrlo otvorena koncepcija umjetnosti — bliska onoj ruskih avangardista Oktobarske revolucije — koja je uzimala u obzir sve ideologije XX. stoljeća, osobito komunističku i revolucionarnu ideologiju. To nam je bila povijesna referenca, a bili smo uvjereni da ne radimo samo umjetnost, nego i neku vrstu kulturne revolucije u našoj zajednici.
— Montažstroj, vaša kompanija, nastala je u to vrijeme, dakle njezina je nasljednica. Govorili ste i o zajedničkoj kulturi, o slavenskoj mitologiji…
B.Š.: Pokušat ću biti precizniji, Naš smo rad započeli 1989. Bila je to vrlo važna, burna godina. I utvrdili smo naš petogodišnji plan kulturne aktivnosti, pod naslovom “Kazališno predstavljanje nogometa / pop-kultura“. Događaji koji su se tada odvijali doista su utjecali na naš rad, i zato smo počeli s pitanjem kulturnog identiteta. Kao Hrvati, primjerice, bili smo tijekom dugog povijesnog razdoblja (stoljećima) dominirani i pod utjecajem germanske kulture (Austrije). Činilo se čak da Hrvati i Slovenci radije žele postati germanski nego biti ono što jesu. To je problem male zemlje na periferiji Europe. Stoga smo nastojali istaknuti svoje slavensko podrijetlo. Nismo željeli komunističku ideologiju, niti čak panslavensku i nacionalističku ideologiju — takva ideologija ne postoji, osim možda u Rusiji.
— Dakle, biti Slaven zajedničko je Hrvatima i drugim zajednicama?
B.Š.: Biti Slaven nije nacionalna definicija — nego prije međunarodna — ili još bolje, europska. Slavenski narodi su: Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Česi, Slovaci, Poljaci, Rusi, Ukrajinci i Bugari. Stoga smo pokušali istražiti današnju slavensku mitologiju i prikazati je na sceni. Kao umjetnici htjeli smo definirati što je Slavenima zajedničko, sada u XX. stoljeću. To je bila prva faza našeg rada, nesumnjivo pod utjecajem nemira koji su potresali cijelu Istočnu Europu. Tražili smo svoj zajednički identitet, u prošlosti i u onome što se upravo događa sada… To je jedini način da nazremo budućnost. Umjetnost bi uvijek trebala biti “futuristička“, usmjerena prema budućnosti.
— Znači li to da je umjetnik i svojevrsni prijamnik, da može percipirati stvari koje se još nisu dogodile?
B.Š.: Da, dat ću vam primjer. Naša prva predstava, nastala 1990., zvala se Vatrotehna. Temeljila se na mitu o Okovanom Prometeju i već je bila predstava o nasilju i ratu u Hrvatskoj. Željeli smo na sceni prikazati potencijal nasilja i rata. Koristili smo zvukove sirena u više scena, više puta, kao upozorenje. I kako se nesreća najavljivala, godinu dana poslije, 1991., kada je rat u bivšoj Jugoslaviji doista počeo i kada su se napadi dogodili u središtu Zagreba, sirene su se oglasile, posve stvarne i s istim učinkom. Bili smo zapanjeni. Naša sljedeća predstava zvala se Rap Opera, nastala 1991. To je predstava utemeljena na mitu o Kalašnjikovu, koji je tada bio stvarnost Jugoslavije. Ali ono što se dogodilo pokazalo nam je da je život bio mnogo strašniji i još snažniji nego što smo to sugerirali u našoj umjetnosti.
— Jeste li upirali prstom, ili osuđivali nacionalizam?
B.Š.: Mi propitujemo stvarnost i budućnost. Naša struktura predstave je otvorena, publika može pronaći odgovor, ali mi joj ne želimo prodati rješenje ili slogan. Naš je rad vrlo dokumentiran, i u našim predstavama uvijek postavljamo mnogo pitanja. Publika pronalazi odgovore. Ne možemo je prisiliti. Vjerujemo da je umjetnost oblik promatranja, neka vrsta filozofije, ali ne može davati rješenja, ne može propisivati metodu. Može samo propitivati. U Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco nismo bili inspirirani povijesnim mitovima, nego fragmentima urbane mitologije koje smo prikupili. Radimo polazeći od energije i atmosfere. Bio bih sretan kada bi gledatelji naš rad smatrali dokumentom o tome tko smo i o našem podrijetlu: Hrvatska 1994., na primjer. Ali to je i intimniji pogled.
— Zašto ste ovaj put izabrali izraziti se plesom? Znam da vaše predstave sadrže i glazbu…
B.Š.: Uvijek nastojimo razvijati vlastiti kazališni jezik, vlastitu sintaksu. U prvoj predstavi koristili smo samo dah, glas, pokret, bez plesa. Druga je predstava bila mješavina, s fragmentima koreografiranih uličnih plesova, biomehanike i mnogo teksta. U posljednjem komadu koristimo ples jer on osvjetljava tijelo kao središte želje, iracionalnog i seksa. Otuđenje u postkomunističkom društvu ide sve do izravne prodaje toga. Tijelo postaje posljednje utočište i stroj duha oslobođenog ideologije i utopije. Koristimo Harrisovu metodu, ili “ples visokog rizika“. Svaka je predstava drugačija, i kako uvijek radim s istim ljudima, to nam omogućuje da diverzificiramo svoje vještine.
— Koji je vaš koncept zajednice? Je li to ideal?
B.Š.: To je nešto vrlo osobno… Ono što me zanimalo, ne samo u ruskoj avangardi nego i u europskoj s početka ovog stoljeća, jest njihov utopistički karakter. Stoljeće kasnije, umjetnički i kulturni projekti više se ne bave utopijom ni zajednicom: to su samo projekti. Godine 1989. bili smo mlađi i možda naivni vjerujući da vizionarska kazališna umjetnost može promijeniti stvarnost. Ali stvarnost je bila jača, i razočaranje je vrlo brzo došlo. Na početku još nitko u našoj lokalnoj zajednici nije bio mrtav u ime bilo kakve ideologije; dvije ili tri godine kasnije, mrtve se više nije brojalo nego u stotinama tisuća. U tom kontekstu, ako ne želite pobjeći od stvarnosti ili je zaboraviti, morate izgraditi vlastite ideje. Čovjek postaje egoističniji i na kraju si kaže: “Ne možemo promijeniti svijet, dobro, ali možemo imati svoj umjetnički projekt, koji će možda utjecati na nekoga.“ A ako to ne bude imalo učinka ni na koga, barem će imati učinka na mene; to će barem biti unutarnja promjena. To ne znači da nismo bili sposobni stvarati umjetnost, nego da smo bili nemoćni pred stvarnošću. Osim toga, 1989. komunistički sustav nije srušen oružjem, nego Coca-Colom, McDonald’som i medijima.
— Svjetska kultura.
B.Š.: Da, svjetska kultura. Ono što se dogodilo, ne samo u Hrvatskoj nego u svim istočnim zemljama, jest to da su mnogi ljudi bili očarani vizijom svijeta koju su prenosili zapadni mediji — nerealan svijet, takoreći. Zato smo željeli, posredstvom umjetnosti, komunicirati s mladima, koji su najbolji potrošači tih novih vrijednosti koje se predstavljaju putem satelitskih emisija na televiziji. Naše kazalište htjelo je biti popularna umjetnost, otvorena cijeloj kategoriji ljudi koji nisu uobičajeni konzumenti kazališta. Jer kazalište je jedan od rijetkih umjetničkih oblika koje će novi mediji i nova tehnologija najteže nadmašiti. Naš je zadatak, dakle, bio zavesti i privući tu publiku kako bismo u njima obnovili ljubav prema kazalištu, što je po mom mišljenju bila politička akcija. To je bila jedna od ideja za našu zajednicu.
— Posljednje pitanje. Što se događa kada dođete u druge europske, zapadnije zemlje. Što imate njima reći? Da trebaju biti revolucionarni umjetnici?
B.Š.: (smijeh). Možda bih prije pet godina to rekao. Ali nakon ovog rata i svega što se dogodilo, mislim da ima mnogo ljudi kod nas koji bi željeli da im Europska unija, Sjedinjene Države i Ujedinjeni narodi mogu pomoći, zaustaviti rat, donijeti im pravdu, dati im potporu. Meni je vrlo važno moći pokazati odakle dolazim i biti iskren prema sebi i prema onome što radim. Umjetnost koju stvaramo nastaje iz naše vlastite perspektive, u skladu s kriterijima suvremene umjetnosti. Moramo dokazati vlastitoj lokalnoj zajednici kao i međunarodnoj publici da smo sposobni raditi “uistinu europsku“ umjetnost. Nismo samo s Balkana, nego pripadamo i Europi. A Europljanima želimo pokazati da ne radimo lošu kopiju njihove umjetnosti, njihove kulture ili njihova društva. Pokušavamo prikazati naš način gledanja na svijet. Je li jasno?