SUSRET GENERACIJA

Livada ispred nedovršene zgrade Sveučilišne bolnice Zagreb. Sunčan je dan.

Petra je okružena starijim građanima. Iz ruksaka izvlači snop papira. Izjave o ulasku u zgradu na vlastitu odgovornost. Zgrada o kojoj nitko ne brine desetljećima postaje opasna. Građani zapisuju svoje podatke, potpisane izjave vraćaju Petri.
Andreja okupljenima pokazuje neku knjižicu. Na njoj piše “Zagrebački ‘za’ za zdravlje”. To je brošura kojom se građane pozivalo da glasaju za samodoprinos na referendumu 1982. godine. Andreja pruža brošuru građanima: “Sjećate li se ovoga? Ipak ste vi plaćali samodoprinos… Jeste li tada dobili u ruke ovakav propagandni materijal?”
Građani odmahuju glavom… Jedna žena progovara “Ma to je davno bilo, ne sjećamo se mi više ničega…” smije se. “Mi smo stari… Ali sjećam se da sam ravno deset godina plaćala samodoprinos!”
“Da, pričalo se čak da će nam dati dionice! Da ćemo mi koji smo plaćali biti dioničari bolnice! Ništa od toga!” dovikuje jedan muškarac.
“Gospodine, pa ne budite naivni… Znate kako to ide kada se dionice nude građanima. Čim zagusti s novcima, građani prodaju dionice i na kraju se sve nađe u privatnim rukama. Na ovaj ili onaj način.” kaže Nikolina.
Jedna žena govori: “Meni bi bilo važnije da se izgradi ova bolnica, nego sve dionice na svijetu. Šta ćemo s time? Bolnica je ipak jedna neprocjenjiva stvar i svima je potrebna i svima može koristiti…”
Montažstroj i skupina građana polako započinju hodati prema zgradi. Ulaze u nju i nestaju iz vidika. Zatim ih vidimo u dugačkom hodniku. Nataša objašnjava okupljenima da je on dug 720 metara.
Pavle postavlja pitanja građanima: “Zanima nas jesu li do vas stigle neke glasine, jeste li načuli neke priče zbog čega bolnica nije dovršena?”
“Nije bilo novca…” čuje se tihi odgovor.
“A jeste li čuli neke priče… O nekim malverzacijama?” nastavlja Pavle. “Mi pokušavamo otkriti zašto je ovaj projekt propao, čuli smo razne priče… Ali zanima nas, vi ste ipak svjedoci toga vremena, sigurno se nešto govorilo po gradu, možda neke priče koje nisu smjele biti objavljene u novinama?”
“A bilo je svašta… Pitanje što je od toga istina.” započinje jedna žena. “Bilo vam je recimo, da su se sredstva od samodoprinosa malo… Prenamijenila. Pričalo se dosta da je nešto otišlo za Univerzijadu ’87. Pa onda je bila glasina da su tim sredstvima popravljali Vojnu bolnicu, to je današnja Klinička bolnica Dubrava… To je ono što sam ja čula, ali, ne znam je li to istina.”
Jedan muškarac odgovara: “Nemojte, gdje ima dima, ima i vatre, a gdje ima puno love ima i puno zaineresiranih stranaka… Bilo je priča da su se gradile privatne kuće, vikendice na moru…”
“Od sredstava prikupljenih samodoprinosom za bolnicu?” pita Pavle.
“Da. Znate već vjerojatno i to da u građevini sve funkcionira uz provizije… To vam je nepisano pravilo.”
Drugi muškarac govori: “Ja mislim da je to sve otišlo na račune Partije. Oni su znali ’87. da će biti rata, znali su, a idu skupljati samodoprinos od građana? Krali su, krali su i prije, krali su gdje su stigli, zato da novu državu dočekaju s debelim računima i osiguranom budućnošću.”
“Ispada da su svi koji su radili na projektu Sveučilišne bolnice Zagreb na njemu i profitirali, osim vas koji ste plaćali samodoprinos…” zaključuje Nataša.
“A što se vi čudite?” uzbuđeno govori jedna žena. “Pa kao da ne znate u kakvom svijetu živimo. Samo pljačka i korupcija oko nas…”
“Mi smo optimisti.” govori Andreja. “Vjerujemo da stvari mogu biti bolje.”
Skupina zamiče iza ugla i nestaje iz vidika.