Susret s roditeljima

U bolnici smo s našim roditeljima. Prolazimo hodnicima velikog građevinskog kostura i prenosimo im svoje znanje o ovom zaboravljenom slučaju.

Velika skupina ljudi preskače s pročelja srušene staklene plohe i ulaze u hodnik nedovršene bolnice.
Nikolinia: “Mama, požuri.”
U bolnici smo s našim roditeljima. Prolazimo hodnicima velikog građevinskog kostura i prenosimo im svoje znanje o ovom zaboravljenom slučaju.
Glas:
“Ovdje si me mogla roditi.”
“Gdje je ta prostorija?”
Petra se obraća skupini: “Ne znamo. Svatko ima svoju teoriju. Ja mislim da je negdje u podrumu.”
“Mislim da ne, mene uvijek u podrumu boli glava. Mislim da se čovjek ne bi trebao osjećati loše ako je bio u prostoriji.” govori Nataša.
Petra joj se smije: “Pa to je zbog propuha.”
Vidimo kako se naša skupina kreće nepreglednim labirintom bolnice koja nikada nije postala bolnica. Labirint za sve osim za nas. Mi smo čuvari bolnice. Mi znamo svaku njezinu prostoriju. Mi uočavamo što se u bolnici promijenilo. Zapažamo svaku novu staklenu ploču koja je pala s pročelja. Mi bolnicu čuvamo tako da drugima otkrivamo njezine tajne. Čuvamo njezin smisao. Neki nam vjeruju, mnogi ne. Nije ni važno. Mi ovamo dovodimo ljude. Svaki naš dolazak u bolnicu je možda posljednji. Ne znamo koliko još vremena imamo prije nego što ju ograde. Bolnicu možemo spasiti od zaborava jedino tako da u nju dovodimo ljude… Uporno. Uvijek ponovno. Do kraja.
“A gdje je?”
“Ne znamo gdje je. Tražili smo je, još je nismo našli.” govori Andreja svom ocu.
“Što je ovo na podu? To bi mogao biti azbest… A mi po tome hodamo i udišemo to… Prije ćemo se razboljeti ovdje nego ozdraviti.” govori jedan muškarac.
“Tata, ne paničari, to je prašina.”
“Ništa, sutra svatko svom liječniku, tko ima para kod privatnog, tko nema u čekaonice. Nikakva prostorija. Ja ne vjerujem u takve stvari.”
“Zašto ne? Kad bih ja našla tu prostoriju, onda bih zaželjela tebi zdravlje i dug život. Jer smo od nekih ljudi čuli da možemo zaželjeti zdravlje i za nekog drugog, nekoga tko nam je blizak.” govori Andreja svom ocu.
“Eh pa sad. Ako nađeš tu prostoriju onda to i zaželi, ali nisam siguran da će to pomoći.”
“Hoće. Jer ja vjerujem, tata.”
“Kako je ovdje lijepo! Ne znam zašto se svi pretvaraju kao da ovo mjesto ne postoji. Trebali biste ovdje dovesti stotine i stotine ljudi!”
Kadar prikazuje Natašino lice, ona gleda oko sebe, i zatim potrči za skupinom koja je odmakla… Dok pratimo posjetitelje bolnice koji se udaljavaju, čujemo njezin glas:
“Kada je moj otac imao infarkt, ja sam bila u Zagrebu, on je bio u Požegi… Tamo su ga kratko obradili u bolnici i smjestili su ga u kola hitne koja su krenula prema Zagrebu. Ja sam primila poziv od majke i sjela na taksi prema Rebru… Bila je takva gužva, mislila sam, prije će on stići do Zagreba nego ja gradskim prometnicama do Rebra… Obuzela me paranoja, mislila sam, ako sada zakasnim, hoću li propustiti zadnji trenutak da ga vidim? Vidjela sam ga i to nije bio zadnji trenutak… Od tada imamo bolji odnos neko ikada prije. Jer u takvim trenucima čovjek ogoli stvari na najvažnije što ima… I dalje živi misleći na to najvažnije što ima i kako lako to može izgubiti.”
Nikolina: “Da sada ulovim zlatnu ribicu, sigurno ne bih zaželjela zdravlje. Jer zdravi ljudi imaju jako puno želja, i na kraju krajeva, mislim da je normalno da svi želimo nešto više od našeg života od pukog preživljavanja… Pogotovo kad smo mladi… Želimo biti bezbrižni, putovati, družiti se s prijateljima… A to se radikalno mijenja kada čovjek oboli… Pogotovo ako se radi o teškoj bolesti. Jer su svi preduvjeti za normalan život i za sve te druge želje… Uklonjeni…”