Posle poslednje ovogodišnje premijere 33. Bitefa, nastupa hrvatsko-holandske trupe „Montažstroj“, mnogi su u publici komentarisali da je „Fragile“ bila “najbitefovskija“ predstava u festivalskom programu. Borut Šeparović, autor predstave (inače, sin hrvatskog viktimologa i političara Zvonimira Šeparovića), često je apostrofirao da mu je jako bitan ovaj dolazak u Beograd, budući da “naš diskontinuitet u komunikaciji traje skoro deset godina.”
U ovdašnjem aktuelnom pozorišnom miljeu malo je prostora za istraživanje kakvim se bavite. Da li je u Hrvatskoj situacija slična i da li Vam je, s tim u vezi, udobnije da radite u Holandiji?
— Mislim da su slične tendencije i ovde i u Hrvatskoj na tom planu. A da li je, onda, udobnije u Holandiji? Iako sam sada intimno vezan za tu zemlju, preko mnogih prijatelja i saradnika, pa i preko moje supruge, i dalje se često osećam kulturno dislociranim. I najviše bih voleo da u svom gradu, Zagrebu, radim ovo šta radim. To bi, međutim, u ovakvim uslovima zahtevalo prevelika žrtvovanja, takva da graniče s ludošću. A, umetnik može biti malo lud, ali ne baš potpuno.
Mitovi kojim se bavite sigurno su mnogo življi na ovim prostorima nego na Zapadu?
— Mene je u stvaranju ove predstave interesovala manipulacija mitovima, interesovalo me je pitanje šta je u njima laž, a šta istina. Mi se bavimo tranzicijskom mitologijom i zbog toga smo bili dobar izbor za ovogodišnji festival. Holandija, kao i cela zapadna Evropa, mnogo manje živi mitologiju, to potrošačko društvo je dosta nemilosrdno u svojoj unutarnjoj dinamici i za tamošnju publiku su zanimljivije neke priče vezane za lične mitove. Užasno su velike razlike u načinu percepcije ove predstave u zapadnoj i istočnoj Evropi.
Koliko su Vas sve ove turbulentne godine trajno odredile kao umetnika?
— Sigurno jesu! Početak rada naše grupe se manje-više poklopio s padom Berlinskog zida, sa smaknućem Čaušeskuovih… Mi smo svi bili vrlo mladi u to vreme. Ne radi se samo o ratu u bivšoj Jugoslaviji, u pitanju je haos koji se nužno dešava u tranziciji društva. Jedna ideologija se nadomeštava drugom ili se, pak, suočavamo s nemogućnošću tog nadomeštavanja, pronalaženja moralnog ustrojstva. Sve to što se prelamalo u devedesetim bitno je uticalo na sadržaj i smisao našeg rada. Proces sazrevanja kao umetnika vrlo je jako vezan s procesom gubljenja ideala i iluzija, stavljanja sebe u realnost koji nije nimalo lak. Odustao sam od razmišljanja “šta bi bilo kad bi bilo”, tako je kako je.