Projekt Montažstroj, kojem nekadašnji (su)osnivač i današnji voditelj Borut Šeparović sada osporava naziv kazališne skupine nazivajući ga umjesto toga – brandom, započeo je prije dva desetljeća, inauguriravši estetiku naoko nespojive mješavine sklopljene od naslijeđa sovjetske avangarde i kvartovske, nogometne kulture velegrada.
Umjetničko putovanje, nakon raspada bivše države i ratnog perioda u kojem je Montažstroj proizveo jedan od rijetkih podnošljivih televizijskih spotova, te desetljeća djelovanja u Nizozemskoj, dovelo je prije nekoliko godina Šeparovića i njegov brand natrag u vlastitu sredinu, danas čvršće nego ikad, s obzirom na to da je nakon svega zaključio da kazalište ima smisla samo kad je čvrsto usidreno u lokalni kontekst. U zadnje vrijeme redovito surađuje s redateljem Oliverom Frljićem s kojim mu uglavnom polazi za rukom protresti učmalu kazališnu scenu.
■ O psima i ljudima:
– Zanima me prije svega kazalište koje ima stvarne učinke, koje je u snažnom odnosu s onim što ga okružuje. Takav primjer je moja predstava »Timbuktu« kao oblik kazališnog dokumentarizma. Za potrebe predstave uzeo sam stvarne pse iz azila i beskućnike. Namjera je bila otvoriti problem odnosa prema »drugom« – prema onima koji su u lošijoj životnoj situaciji od nas, bilo da se radi o ljudima ili psima.
Konkretna ideja bila je pak pomoći da ti psi nađu udomitelja. Realna je činjenica da su neki od tih 12 pasa udomljeni, i da im je u tome možda pomogla i ta biografska crtica da su sudjelovali u predstavi, a koja ih ipak izdvaja od ostalih pasa u azilu. Što se tiče ljudi beskućnika, njima takva biografska crtica na žalost ipak ne može pomoći.
■ O HNK-u i Turbofolku:
– Neki su se pobunili što smo Frljić i ja s predstavom »Turbofolk« uveli taj omraženi glazbeni oblik koji mnogima smeta u Hrvatsko narodno kazalište. Smeta ih možda i zato što on ovdje nedvojbeno ima neki predznak »Made in Serbia«. No to je općepristuni fenomen i kao što HNK plasira neku vrstu kulture koja nam se želi predstaviti kao »visoka kultura« za probranu publiku, tako je turbofolk kao drugi aspekt iste te priče »niska kultura« širokih masa.
Utoliko nam se HNK kao kazalište koje bi navodno trebalo biti posljednje mjesto gdje bi se smio pojaviti turbofolk činio, i čini nam se i dalje, kao najprirodnija i najprikladnija pozornica za tu predstavu. Želja nam je bila baviti se pitanjem kako mi kao društvo vidimo HNK, a kako turbofolk, a i jedno i drugo pitanje je dovoljno problematično.
■ O terorizmu:
– Identitet nije nešto fiksirano i ako možemo govoriti o sklonosti terorizmu ona sigurno ovisi o okolnostima. Ljudima su u našoj predstavi T-formance lako uzimali paintball puške i pucali u druge ljude, štoviše uživali su u tome. Ne kažem pritom da su laboratorijski uvjeti koji vladaju u kazalištu vjeran pokazatelj naše nasilne prirode. Doista ne znam jesmo li svi potencijalni teroristi, mislim da ipak nismo.
To je kao priča da u svakom Hrvatu čuči ustaša, ili u Srbinu četnik. Ne mislim da je tako. Možemo to promotriti i iz optimističnog ugla – mislim da su ljudi u bilo kojem trenutku sposobni za izuzetna postignuća u bilo kojem smislu estetskom, etičkom, političkom i intelektualnom, pa se to dakako može primijeniti i na negativnije stvari. Kad se ljudi okupe oko neke ideje koja im je bitna, stvari se jednostavno počnu događati. Ovisi o kontekstu, ljudi dobro znaju granicu kad osjećaju da nešto moraju napraviti. Iako se neki moji radovi mogu protumačiti kao mračan pogled na ljudsku prirodu, ja ipak vjerujem u ono pozitivno u ljudima.
■ O smislu kazališta:
– Razmotrimo li koliko kazalište kao dio kulturne industrije podilazi postojećem političkom sustavu i koliko ga zapravo reflektira – onda mislim da ne postoje nikakve mogućnosti da promijeni svijet. Ako neke mogućnosti promjene svijeta postoje, one se sasvim sigurno ne kriju u mediju kazališta. Kad bih stremio proizvesti neki gotov, suvisao kazališni proizvod, koji onda mogu prodati na tržištu, bilo u Zagrebu, Rijeci, Ateni ili u Kirgistanu… mislim da moj posao ne bi imao nikakvog smisla. Prošao sam to u devedesetima i ta je priča iza mene.
Stvarno vjerujem da kazalište danas može imati smisla samo ako radi u bliskom kontaktu s lokalnom zajednicom i pritom ne ponavlja već prokušane modele. U tom slučaju doista može odigrati i bitnu ulogu, ako ništa drugo, onda barem u artikuliranju nekog problema, a ta uloga i nije toliko mala koliko se čini. Ne očekujem da će kazalište promijeniti svijet, ali ako malo promijeniš pogled na svijet, pa makar i jednoj osobi, onda mislim da si nešto napravio.
■ O napretku i Jugoslaviji:
– Veliki sam optimist, ali ako gledam stvarnost u kojoj živimo mislim da smo u 18 godina, što je razdoblje od rođenja do punoljetnosti pojedinca, svi zajedno mogli biti puno »dalje« nego što stvarno jesmo. Uvijek nam se plasira teza da je Hrvatska mlada zemlja pa je to odličan izgovor za sve promašaje i propuste. Mislim da se možemo pitati – je li nam danas stvarno toliko bolje nego što je bilo u prošloj državi? To uostalom nije moje pitanje nego nešto što čujem manje-više svaki dan od raznih ljudi.
■ O Europi:
– Kao europska provincija, da ne kažem šupak ili u boljoj varijanti slijepo crijevo Europe, više nego ikad bolujemo od neokolonijalnog kompleksa. Relativno kasno smo dobili svoju državu, a sad smo u shizofrenoj poziciji jer nemamo nikakvog izbora nego ući u EU premda to sa sobom, uz pozitivne, nosi i puno loših stvari i ograničenja. Naravno da se sve to reflektira u našoj kulturi. No sve te boljke naše kulture, uključujući klijentelizam, servisiranje političkih potreba, nazadnost, konzervativnost i druge – susreo sam i u Nizozemskoj gdje sam živio i radio deset godina. Razlika je samo što su ovdje odnosi brutalniji i stvari se ne rade higijenski, u rukavicama.
■ O nizozemskoj ksenofobiji:
– O Nizozemskoj vlada predodžba kao o kolijevci liberalizma, no mislim da se ta zemlja nakon 11. rujna 2001. godine potpuno promijenila. Danas je to jedna od zemalja s najoštrijim imigracijskim zakonima i općenito iznimno strogim odnosom prema useljenicima. Ksenofobija je navodno nepoželjna i politički nekorektna, ali ima je, i to čini se sve više. Stranac uglavnom ostaje stranac i, ako nisi tamo došao s jednom jedinom željom – da postaneš Nizozemac, lako je moguće da ćeš naletjeti na zid nerazumijevanja.
Nije primjerice, neuobičajen stav da ti kao umjetnik nemaš pravo koristiti niti jedan umjetnički diskurs osim onog uvriježenog u nizozemskoj kulturi. Razlike se ne toleriraju. No to zapravo i jest teško pitanje za sve ljude koji zbog ekonomskih uvjeta odlaze raditi na Zapad, primjerice s istoka Europe – hoćeš li usvojiti običaje, jezik i svjetonazor i integrirati se kao jedan od njih ili ćeš zadržati svoj izraz i kulturu, te živjeti i raditi kao strano tijelo među njima? To nije lako rješiv problem, ni za mene kao kazališnog stvaratelja, ni za bilo koga drugog. To je vječna dilema za ljude koji su kulturno relocirani. Možemo doduše postaviti i ovo pitanje – kako bi u Hrvatskoj prihvatili ljude koji bi došli iz drugih sredina i sobom donijeli vlastitu kulturu?
■ O provincijalizmu hrvatske kulture:
– Mislim da provincijalizam hrvatske kulture ima dva aspekta – jedno je konzervativno lice, kojim vlada uvjerenje da raspolaže nekim vrijednostima koje su tradicionalne i neupitne. Drugo lice je ono koje krije veliko polje slobode za istraživanje, a koje možemo zahvaliti jednostavnoj činjenici da su veliki centri moći manje zainteresirani za ono što ovdje radimo i poručujemo. Doduše poseban je problem da ćemo onim što radimo teško steći istinsku vidljivost u odnosu na kulturne centre koji nam se čine važnim. To je sudbina i kletva – začarani krug malih naroda.
■ O umjetničkoj neovisnosti:
– Umjetnost uvelike ovisi o tome tko daje za nju novac i u njoj se uvijek ogledaju interesi onoga tko je financira. Ako nas financira EU, onda ćemo tamo podnositi račune, ako nas financira Grad Zagreb, onda ćemo račune podnositi ovdje. Činjenica je da umjetnost nikad nije potpuno neovisna i da nema toga tko će ti dati novac i reći – radi s njim što god hoćeš. Stvar je čiste snalažljivosti i umijeća preživljavanja da nađeš sredstva i izguraš neku ideju manje-više onako kako želiš. Ja sam za sebe vjerovao da sam neovisan, sve dok nisam stvari malo realnije posložio i shvatio da sam u stvarnosti puno manje neovisan nego što bi to htio biti. Lako je biti deklarativno neovisan, ali stvarnost se ne podudara uvijek s tim.