Posljednja zagrebačka, iznimno provokativna predstava Montažstroja Everybody Goes 2 Disco from Moscow 2 San Francisco, nastala 1994. imala je samo jednu izvedbu u dobrotvorne svrhe, u ZKM-u, i unatoč golemom zanimanju publike nikada nije došlo do reprize, usprkos hvalospjevima Village Voicea i New York Timesa. Iznenada, nakon trogodišnjeg boravka i igranja u SAD-u i Europi, pojavili su se na ovogodišnjem Eurokazu i predstavili isječak iz budućeg djela Exercises. Tridesetogodišnji Borut Šeparović, umjetnički voditelj projekta Montažstroj ubrzo je ponovno otputovao u Nizozemsku. Tamo se oženio redateljicom, koreografkinjom i plesačicom Tamarom Huiland, s kojom namjerava raditi.
Montažstroj, osnovan u proljeće 1989. godine, jedno je od prvih hrvatskih neinstitucionalnih kazališta. Šeparovićeva ideja je bila da, slično Laibachu osamdesetih, manifestno, promišljeno, zaokruženo, predstavlja svoju umjetnost. Tako je rad Montažstroja planiran u petoljetkama. Prva petoljetka je obilježena nogometnom pop-kulturom, ali i politikom, sportom, jeftinom zabavom, seksom, pornografijom… Uslijedili su glazbeni CD Dynamo i video-klip Croatia in Flame, koji se mjesecima prikazivao na MTV-ju, te cjelovečernje predstave Vatrotehna, Rap opera 101 i work-in-progress projekt Everybody Goes 2 Disco from Moscow 2 San Francisco, s kojim se završilo petogodišnje djelovanje grupe.
— Turneja po SAD-u zaokružila je teatralizaciju fenomena nogometne i pop-kulture. U SAD-u smo premijerno izveli Euro-Body, treću završnu verziju našeg višegodišnjeg work-in-progress projekta Everybody Goes 2 Disco from Moscow 2 San Francisco. Premijera je bila u kultnom newyorškom kazalištu PS 122, a u gledalištu su bili i David Byrne, Keanu Reeves i Penny Arcade. Čak su došli i predstavnici našeg veleposlanstva na čelu s Jakovom Sedlarom. Čudili su se što ne igramo u Hrvatskoj. Imali smo rasprodana gledališta u Atlanti, New Yorku, Minneapolisu, Lincolnu i Seattleu, a kritike su, uključujući i New York Times i kultni Village Voice, bile izuzetno pohvalne. Vjerojatno su na nama i zaradili, jer je u SAD-u apsolutno sve komercijalno, pa čak i alternativni teatar.
Montažstroj je trenutno u fazi preustrojavanja. S jedne strane zasićeni smo radom i komunikacijom s istim ljudima. S druge strane teško je izdržati nestalnost dotoka novca i nezainteresiranost kojom smo ovdje, u Hrvatskoj, okruženi. Možda je to stoga jer se Montažstroj pojavio gotovo slučajno, tako da smo se kasnije stalno, i u pravilu, susretali sa slučajnostima. Umorni smo od toga. Ako nemaš nikakav status, čak niti status slobodnog umjetnika, niti stalna primanja, onda kazalište nužno postaje hobi, ili se počinje svaštariti. To umanjuje kreativnost i slabi konačne rezultate, što mi ne želimo. Drugim riječima, ako želimo očuvati svoju umjetničku posebnost prisiljeni smo u potpunosti profesionalizirati i internacionalizirati svoju skupinu, što znači da ćemo popuniti ansambl kvalitetnim izvođačima iz inozemstva, jer ovdje takve teško nalazimo. Samo tako ćemo moći kontinuirano realizirati projekte po kriterijima europske umjetničke produkcije.
• Stječe se dojam da službena kulturna politika zaobilazi Montažstroj zbog njegova radikalizma, provokativnosti i neposluha, unatoč tome što je postao jedan od rijetkih izvoznih produkata hrvatske kulture? Osjećate li se izopćenim?
Izopćenim ne, ali usamljenim da. Meni je izuzetno značajna pripadnost i usidrenost u kontekstu iz kojeg dolazim i u kojem bih želio djelovati. Živim u Hrvatskoj i Nizozemskoj, a radim na različitim projektima u Zapadnoj Europi, dok su ostali članovi skupine na studijima, također u inozemstvu. Mi zasigurno nismo disidenti, tek neka čudna vrsta kulturnih prognanika. Htio bih vjerovati da se u slučaju Montažstroja radilo o poslovičnoj, uobičajenoj nebrizi nadležnih institucija, a manje o različitosti ili radikalnosti našeg mišljenja i prakse u odnosu na kulturni i politički establishment. Izostala je i materijalna, a ne samo verbalna podrška. Kao umjetnik osjećam ljubav i dug prema ovoj sredini, ali ne mogu pri tom žrtvovati vlastitu egzistenciju, kao ni vlastita djela.
• S obzirom da su vaš prethodni rad odredili i pad Berlinskog zida, smjena vlasti u Rumunjskoj, te rat u Hrvatskoj, na koje se ključne političke mijene danas oslanjate?
Danas se usredotočujemo na životne činjenice tipične za europska post-komunistička društva. Ponosni smo i svjesni posebnosti našeg zemljopisnog, kulturnog i političkog zaleđa, pa namjeravamo u umjetničkom djelovanju manifestirati i suprotstavljati različite fenomene društva u tranziciji – identitet, konverziju, fragilnost, varijabilnost, nestabilnost, religiju, itd. s posebnim naglaskom na analitičko i sustavno propitivanje identiteta. Interesira nas krhkost tijela i subjekta, te posebno identiteta, oblici njegova utvrđivanja i određivanja pripadnosti određenim idejama, ideologijama i sustavima. Postavlja se pitanje vrijednosti kojih se odričemo i vrijednosti koje prihvaćamo. Ova pitanja protežu se od područja identiteta individualnosti preko identiteta grupe do projekcija novog čovjeka i društva koje tek treba spoznati.
• Kako aktualna situacija poslijeratne Hrvatske, koju definirate kao Divlji istok, utječe na vaš rad. Kako ocjenjujete kulturu u neovisnoj državi s obzirom na promjene u zadnjih 7 godina?
U vremenu tranzicije nestaju čvrsti sustavi vrijednosti i ideologije bez obzira radilo se o nečem nametnutom izvana ili nečem inherentnom životu i društvenom sistemu. Nagli vrijednosni obrat na svim razinama svakidašnjice izazvao je pomutnju, posvemašnji no future feeling, moralno i estetsko rasulo, te potiranje osobnosti i identiteta. Društvo i dezorijentirani pojedinci osiromašeni su materijalno i duhovno. Hrvatski divlji kapitalizam favorizira ruralnu kulturu lakiranu lažnim blještavilom metropole pred urbanom, favorizira loše političare, konvertite i poslušnike vlasti, mass-medijske laži i dosadu, te lažni novokomponirani glamour i jeftinu zabavu kao ekskluzivne kulturne događaje. Nažalost, u hrvatskoj kulturi socijalistički kič zamijenjen je populističkim kičem okrenutim prošlosti, a u kojem dominiraju nacionalni grbovi, mitovi o viteštvu, povijesni junaci, pompozne državne ceremonije, itd. Za naše je poratno društvo karakteristično da je ono ‘staro’ srušeno, a ‘novo’ još uvijek nije izgrađeno. Dakle, natrag se ne može, a ispred nas je zastrašujuća neizvjesnost. Mislim da je ova kaotična situacija potencijalno izvor svježih kreativnih impulsa, ali ne autarkičnim zatvaranjem u iskonsko tisućljetno hrvatstvo i ksenofobiju, već u otvaranju i uspoređivanju s većima i razvijenijima od sebe.
• Uvijek ističete da je Montažstroj teatar tranzicije, a danas je popularna teza da svježe duhovne energije i kreativnost dolaze upravo iz tranzicijskih zemalja. Znači li to da kultura Zapada posustaje u odnosu na istočnu?
Ne bih išao tako daleko. Bilo bi to pojednostavljivanje. Izvedbene umjetnosti uvijek reflektiraju neke manifestacije društva ili individualne svijesti o kontekstu iz kojeg netko dolazi. Kultura europskog Istoka očigledno je na putu, tj. u tranziciji ka kulturi Zapada. Kao teatar tranzicije mi smo danas zainteresirani i otvoreni za međunarodnu suradnju s umjetnicima i producentima na osnovi intrakulturalnog koncepta, dakle unutar iste kulture, a ne isključivo interkulturalnog ili multikulturalnog. Zanimaju nas naše unutarnje razlike upisane u naša imena, jezike, crte lica, a ne potraga za interkulturalnom sličnošću, s pričama, identitetima i pitanjima naših sadašnjih i budućih kolega iz inozemstva. Konačno, najveća je vrijednost upravo u spoznaji da smo mi isti, ali također i različiti.
• Koliko aktualna politika pridonosi etabliranju aktualnih kulturnih vrijednosti u hrvatskoj stvarnosti i kako ocjenjujete kriterije na hrvatskoj kulturnoj sceni, osobito kazališnoj?
Stvaranje kazališta je politički izbor – to je opredjeljenje za ljudske međuodnose umjesto mehaničko-tržišnih, to je izbor intimnosti namjesto mass-medija i pukog uspjeha. Mi nikada nismo bili direktno zainteresirani niti uključeni u dnevnu politiku, već smo htjeli našim umjetničkim i kulturnim djelovanjem sagledati i propitati univerzalna politička kretanja. Politika je obično u odnosu spram moći i vlasti, u odnosu spram njenog očuvanja ili preuzimanja, dok umjetnost neizbježno mora postavljati čak i vrlo neugodna pitanja i pokušati sagledati suštinu stvari. Dakle, umjetnost ne može i ne smije odgovarati na dnevnopolitička kretanja, već mora mnogo univerzalnije propitivati stvarnost u kojoj nastaje. Koliko sam se mogao uvjeriti, institucionalni kazališni projekti većinom su potaknuti kičastim ukusom koji ne prepoznaje niti preispituje, nego podilazi stvarnosti, tj. vlasti. Ukoliko pretpostavimo da je državno-gradsko kazalište na neki način ogledalo države-grada, cinično je kada u tijeku dvotjednog rada i javnog prezentiranja u takvom kazalištu ne možete u njemu pronaći rolu toaletnog papira, a kada nadležnu festivalsku osobu zapitate o tome, ovaj gledajući kroz vas procijedi da je samoposluživanje po stepenicama dolje, pa lijevo.
• Kako biste kulturni život Zagreba učinili zanimljivijim i intrigantnijim? Je li manjak novca glavni problem?
Kulturnom revolucijom!!! Mislim da su potrebne temeljite promjene kulturne politike koje mogu biti samo posljedica konkretnih promjena u čitavom društvu. Načelno, treba zaštititi ono različito. Istina mora zamijeniti kulturu laži, a kultura dijaloga partijske dekrete i poslanice. Mi moramo odlučiti po čemu želimo da se naša kultura prepoznaje i raspoznaje, osim po dresovima i povremenim uspjesima naše nogometne reprezentacije. Vjerujem da Hrvatska danas ima kapacitet da postane jedna od kulturno i umjetnički najzanimljivijih zemalja Europe. Od primarnog je značenja profesionalni odnos nadležnih kulturnih institucija spram umjetnika, tj. plansko i kontinuirano ulaganje u projekte koji su svojom mobilnošću, te jezičkom i kulturnom transparentnošću zahvalni za razmjenu na međunarodnom kulturnom tržištu. Za Hrvatsku mladu državu, nužno je da njenu kulturu prepoznaju upravo oni koji su je priznali.
• Kakvi su vam konkretni planovi za blisku budućnost?
Performing Mission 1997-2000 naziv je našeg novog četverogodišnjeg umjetničkog plana koji predviđa četiri različita, ali istodobno povezana projekta (Exercises, Fragile, Marie i Tractatus). Uskoro putujemo u Norvešku gdje ćemo raditi sljedeći projekt Exercises na temu kapetana Jamesa Paula Watsona, koji sam sebe zove pastirom mora i koji ima priličnu podršku u zemlji. On je svojevrsni ekoterorist i bori se protiv norveških kitolovaca i kitoubojica tako da se svojim brodom zabija u njihove ili u brodove obalne straže. Jedan je od osnivača Green Peacea, a trenutno je u zatvoru u Nizozemskoj kamo je dospio zbog Interpolove tjerale. Sad ga Nizozemska mora ekstradirati u Norvešku, a tamo bi ga najradije razapeli, jer su Nizozemci iznimno ponosni na svoj kitolov. Watson ima zanimljivu tezu da se protiv nasilja može boriti samo nasiljem i da je današnje ubijanje kitova u Norveškoj poput holokausta. Dakle, to je u Norveškoj izuzetno zanimljiva i značajna politička tema. Poslije toga ćemo u Frankfurtu raditi projekt na temu interaktivnih medija u umjetnosti i to u suradnji s likovnim umjetnicima. U Nizozemskoj bi trebali raditi na temu nogometa jer su oni za nogometom ludi od nas. Dakle, radit ćemo različite teme, ali metode će biti slične. A u studenom ću postati sretni otac.