Zašto Sveučilišna bolnica nije dovršena? Bolnica utopljena u hrvatsko Blato

Jedan od posjetitelja na prvom obilasku, u subotu prije točno tjedan dana, rekao je kako smo u muzeju civilizacije. Možda je to ipak muzej ljudske gluposti? Šeparović se ovom temom bavi već deset godina i cijeli taj proces uspoređuje s pričom iz nekog kriminalističkog filma ili TV serije, s potragom za onima koji su “ubili” bolnicu. Ta njegova potraga, za sve nas koji smo prvi put ušli u te prostore, krenuli s njim i nizom stručnih ljudi u obilazak Sveučilišne bolnice Zagreb, tj. onog što je od nje ostalo, pretvorilo se u putovanje na neki drugi planet. I to u vrlo šokantno putovanje, na kojem su nas dočekale epizode kojima se ni u ludilu nismo nadali. Ovo je priča o tom putu, koji se događa i ovaj vikend, jer zbog sigurnosnih razloga u svakoj grupi koju Borut Šeparović povede na put može biti tek dvadesetak ljudi, a svaki od njih na početku potpisom jamči da ulazi na vlastitu odgovornost.

– Teško je pitanje zašto se ja bavim Sveučilišnom bolnicom. I duga je to priča. Moj prvi, najosnovniji interes je bio u tome da sam fasciniran veličinom te zgrade. Isprva sam si bez pretjeranih ambicija postavio pitanje zašto je nešto tako veliko ostalo nedovršeno. Naravno, načuo sam kojekakve verzije kojekakvih razloga, ali vrlo brzo je moj interes iz znatiželje prerastao u ozbiljno forenzičko istraživanje. Razgovarao sam s 42 povijesna svjedoka. Meni je osobno glavna inspiracija bila ljepota ovog objekta. Postao je neka vrsta mog drugog doma. Imao sam priliku razgovarati s ljudima koji su bili uključeni u izgradnju objekta, iako mnogi od njih više nisu među nama, kao i s onima koji su plaćali samodoprinos. Posebno me dirnulo kada sam razgovarao s ljudima u staračkim domovima o mogućem trećem samodoprinosu. Iako su često skeptični i ne znaju zašto objekt nije dovršen, mnogi su bili spremni krenuti i u treći samodoprinos. Iznenadio sam se njihovom spremnošću da se odreknu malih luksuza za ovaj cilj. Projekt je bio zamišljen kao poklon budućim generacijama, bolnica za 21. stoljeće. Međutim, do sada to nije postala zdravstvena ustanova. Potreba za ovim objektom je očita u starim bolnicama, neke su stare i više od 150 godina. Zašto gradnja nije nastavljena, ostaje nejasno – govori Borut Šeparović. On se nada da će ovaj njegov projekt završiti kao dokumentarni film (iako ističe da bi najbolja bila dokumentarna serija), ali i kao internetska stranica te knjiga. Također je spreman voditi nove grupe onih koji žele vidjeti tu zgradu i čuti priču o njoj, a svi zainteresirani mogu se javiti e-mailom na adresu: obilazak@montazstroj.hr. Pa krenimo u obilazak.

Mjesto susreta su barake, do njih se dolazi na prvom skretanju desno nakon benzinske pumpe na putu ka naplatnim kućicama autoceste prema Karlovcu, kada se s lijeve strane ostavi Arena, sportska dvorana i shopping-centar. Na tim barakama još ponosno stoji ploča s natpisom “Sveučilišna bolnica Zagreb (u osnivanju)” i to je, kako smo govorili u socijalizmu, bila radna organizacija, a danas je tvrtka čija je likvidacija na korak od završetka. Tu Borut Šeparović “svoje” goste uvodi u priču.

Već je zapravo počelo samodoprinosom: osnovni izvor sredstava za financiranje izgradnje nove bolnice bio je samodoprinos radnih ljudi i građana. Zagrepčani su prvi samodoprinos izglasali, i to velikom većinom, na referendumu koji je održan 14. studenoga 1982. Ljudi su se obavezali iz svojih osobnih dohodaka i mirovina izdvajati 1,5 posto sljedećih pet godina i taj je prvi samodoprinos trajao od 1. siječnja 1983. do 31. prosinca 1987. Već tada je bilo jasno da to neće biti dovoljno novca, tim više jer na vrata tadašnje države kucala inflacija, pa i hiperinflacija. I zato novac koji sjeda na račun treba početi trošiti i to brzo. U srpnju 1983. raspisan je jugoslavenski natječaj za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje kompleksa Kliničke bolnice Novi Zagreb, što je bilo prvo ime ovog objekta, a krajem veljače 1984. godine žiri sastavljen od najeminentnijih jugoslavenskih stručnjaka nagradio je rad grupe autora iz Biroa 71, slovenske tvrtke iz Domžala. Nakon toga počinju glavni radovi na izradi idejnog i izvedbenog projekta na kojima rade slovenski projektanti s velikom grupom zagrebačkih projektanata, statičara i drugih stručnjaka. Ubrzo nakon postavljanja kamena temeljca i građevinski radovi.

Snama je u obilasku bio i Rikard Stopfer, inženjer građevinarstva, istinski svjedok tog vremena. On je bio zaposlenik OOUR-a za izgradnju zdravstvenih i srodnih objekata Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba (1978. – 1984.), specijaliziran za bolnice, odgovoran za projektantski nadzor gradilišta Vojne bolnice u Dubravi, slične Sveučilišnoj bolnici Zagreb čiji kostur leži u Blatu. On je bio prisutan kada je Ivo Latin, tada predsjednik Odbora Skupštine grada za gradnju bolnice, 11. svibnja 1985., na 40. godišnjicu oslobođenja Zagreba, položio kamen temeljac.

Već iz ovih osnovnih činjenica, kao i podatka da je predviđena investicija bila 622 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, tj. 200 milijuna dolara, postavlja se pitanje: zašto je to bio samo zagrebački projekt? Gdje je bio ostatak Hrvatske kada se bolesnici iz cijele Hrvatske liječe u zagrebačkim bolnicama? To pitanje ostaje visjeti u zraku kada Borut Šeparović uvodi grupu u samu zgradu bolnice, na hitni prijem. Tu njegova priča postaje duboko osobna jer otkriva kako je 2022. imao vrlo jak infarkt i kako ga je preživio samo zato što stanuje na pet minuta od Bolnice Sveti duh gdje su mu liječnici, nakon što su ga reanimirali tri puta, spasili život. Što je sa svima onima koji ne mogu doći do bolnice u tako kratkom roku? Što je sa stanovnicima Novog Zagreba, Zaprešića…?

Svim prisutnima se lako složiti da je ta priča tek jedna od tisuću onih koje dokazuju kako je pametno bila zamišljena ta mitska bolnica i kako je strateški bio njezin položaj, ma koliko su joj se rugali na temu bolnice na kraju grada u rojevima komaraca. Svi mi koji smo duže na ovom svijetu ne samo da smo plaćali samodoprinose (jer nakon prvog je izglasan i drugi koji je trajao od početka 1988. do kraja 1992., što znači da smo ga plaćali i u Domovinskom ratu) nego smo se, vozeći se uz gradilište, radovali velikoj i novoj bolnici, zaista vjerovali u nju.

O toj je vjeri u bolnici koja danas ima tek kostur, ali kostur koji dokazuje njezinu monumentalnost u kojoj je glavni bolnički hodnik dužine koja spaja Zagrebačku banku na Trgu bana Josipa Jelačića s početkom Frankopanske ulice, govorila i pedijatrica Aida Mujkić. Ona je redovita profesorica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali i dio prve generacije specijalizanata koji su izabrani za rad u Sveučilišnoj bolnici u izgradnji. Više od tisuću tada tek diplomiranih studenata medicine javilo se na prvi natječaj za specijalizante koji će nakon dodatnog obrazovanja u inozemstvu posao dobiti u novoj bolnici. Zapravo je teško slušati kako ugledna liječnica govori kako se već tih osamdesetih planirala bolnica u kojoj će roditelji biti uz bolesnu djecu ili za to vrijeme posve nezamislivo muževi uz supruge za vrijeme poroda.

Još teže nam padaju njezine riječi da je i danas zahvalna građanima Zagreba koji su glasali za samodoprinose i tako njoj pružili šansu da ostvari svoje profesionalne snove. Ona je zajedno s još četiri mlada liječnika tada prošla na natječaju za specijalizaciju u pedijatriji, i to na tada u bivšoj državi netipičnom natječaju u kojem su se tražili sposobni, a ne podobni. S prostora u bolnici gdje su trebali biti odjeli za majke i djecu, puca pogled na veliku livadu, na kojoj je trebalo biti predviđeno parkiralište za više od tisuću automobila. Svi koji smo vidjeli tu livadu sjetit ćemo je se svaki put kada nas nužda natjera u neku od zagrebačkih bolnica, za što zapravo postoje samo dva načina: sjesti u taksi ili vlastiti automobil obredno spaliti na licu mjesta, pred bolnicom.

I tu čudima nije kraj. U tom krilu bolnice sreli smo i Konrada Mulvaja, pilota drona. I on kao i Šeparović već godinama dolazi u prostore Sveučilišne bolnice. Nekada je vježbao pilotiranje dronom kroz zgradu s prozorima, a kada su oni što odneseni što razbijeni, vježba let kroz te prostore. Bilježi smjene godišnjih doba, ali i kako je kroz godine uništavano ono što je na bolnici bilo napravljeno. I tu naravno svi pitamo inženjera građevinarstva može li se ta zgrada danas uopće završiti ili sve treba srušiti? Pitamo jesu li kiše, vjetrovi, snjegovi uništili te tone betona i željeza, koje su tamo ugradila tri tada najveća građevinska poduzeća: Industrogradnja, Tehnika i Tempo? Rikard Stopfer nam se smije i pita: “Jeste li ikada vidjeli most s fasadom?”

A posve blizu pilota drona nalazi se i prava umjetnička kolonija u Blatu. Njome dominira grafit koji se proteže na šest soba i tri kata. Autor mu je Lonac, na slici je bolesnica u spavaćici, zaogrnuta bolničkim ogrtačem, u jednu ruku zataknuta infuzija, stalak je pored nje, a u drugoj ruci drži cigaretu. I za tim treba žaliti, za šansom da netko iz tih modernih bolesničkih soba, u kojima su već bili ugrađeni i sanitarni čvorovi (jako podsjećaju na sobe iz bolnice u Dubravi) zaista pobjegne na “čik-pauzu”. O tome kako su nastali i kako još uvijek nastaju svi ti grafiti priča nam Marin Smoljanić Smoki, dok radi na jednom od svojim novih radova ili, kako on kaže, pedesetom sloju na tom istom zidu. I za njega je kao i za Šeparovića Sveučilišna bolnica postala drugi dom, mjesto gdje može u miru razvijati svoju umjetnost, mjesto s kojeg ga nitko ne tjera, gdje nitko ne traži dozvolu za rad. Zna satima boraviti u tom svom ateljeu, ističe kako je najljepše kada pada kiša i u duge ljetne večeri kada svjetla za rad ima do kasno navečer. I tada iz svijeta umjetnosti krećemo u podzemlje. Tamo šokovi udaraju ispod pojasa. U jednom od atomskih skloništa (a to su ona prava skloništa s vratima u koja je uliven beton) nailazimo na tragove koji jasno pokazuju da je u jednom trenutku ova napuštena zgrada služila za krijumčarenje migranata. Odbačena odjeća, obuća… tragovi ljudske patnje posvuda su. I dokumenti o izgradnji, planovi, nacrti, faze radova, zapisnici, zaključci… bačeni su u dvije podrumske sobe, ostavljeni na milost i nemilost vremena, nametnika, propadanja… Obilazimo i tri okradene (potpuno postavljene i funkcionalne) trafostanice. Tu u podrumu su ostavljene i bačve na kojima mrtvačke glave jasno pokazuju da je unutra otrovni otpad.

Bolnica je odavno prepuštena sudbini, nema čuvarsku službu, odneseno je sve što se moglo odnijeti. Zapravo sve vrijeme hodamo po krhotinama stakla i gomilama gumenih brtvi zbog kojih su ta stakla bila nepropusna. U podrumu su smještene i blagovaonice za osoblje, ali tako da imaju velike staklene stijene, mnogo danjeg svjetla, što je omogućila konfiguracija terena.

I onda se nađemo u sobi koju nema ni jedna zagrebačka bolnica, veliki amfiteatar čiji obrisi u misli prizivaju sve američke TV serije na temu bolnica. Ovo je trebala biti bolnica u kojoj se uči – Sveučilišna bolnica. I to je možda i najveći razlog njezina “pada”. Sve vrijeme s nama je i stručnjak za zdravstvo, dr. Aleksandar Džakula, čovjek koji temeljnu analizu zdravstvenih sustava ima u malom prstu. On kaže da je bolnicu u Blatu zaustavio medicinski lobi jer od početaka su među medicinarima bili veliki otpori prema njezinoj izgradnji. I dok on govori o zdravstvenom sustavu tada i sada, dok objašnjava prilike koje nedovršena bolnica predstavlja u kontekstu javnog zdravlja i organizacije zdravstvene zaštite, postaje jasno da su moćnici njegove struke sve vrijeme, isprva tiho, a onda sve glasnije, bili protiv bolnice jer ona bi ugrozila njihove položaje i njihovu moć. Pitam ga stoga kako nije proradila ambicija?

Odlazim i dalje i tvrdim da bih ja, da sam u bilo kojem spornom trenutku bila npr. ravnateljica Rebra, učinila sve da se dočepam sto puta veće i bolje bolnice. Dr. Džakula kaže kako se akademska karijera u tim krugovima gradi najmanje trideset godina, a kako nakon toga, kada je na vrhu, nitko više ne želi na sebe preuzeti rizik za koji ne zna kamo će ga odvesti. Vraćamo se na svjetlost dana, dok ekipe koje u tom prostoru igraju paintball viču: “Stani, idu civili!” i prolazimo nepogođeni bojom. Penjemo se na krov. Lijepa je, sunčana subota jesenskog Zagreba. Pogled s krova bolnice, na koji je opasno doći jer nedostaju gazišta na dijelu metalnih stepenica, zapravo je jedan od najljepših u Zagrebu. S jedne nam strane vijuga Sava, iza nje grad, s druge strane dvije Arene, novo stambeno naselje u izgradnji. Planinari među nama upozoravaju da pogled puca sve do Kleka, vidi se prema autocesti i zagrebačkoj obilaznici, prometnoj infrastrukturi koja u akutnim zdravstvenim krizama život znači. I tada na tom suncu vrijeme je, kako Šeparović kaže, za malo kazališta. Kako su ovu bolnicu podrugljivo zvali Skadar na Savi, Kristina Marić, pjevačica s guslama, izvodi ep “Zidanje Skadra na Bojani”.

I što sada? Ima li nade? Prošla su desetljeća, a 1993. godine napravljen je završni izvještaj u kojem su navedeni završni podaci o cjelokupnoj investiciji. U zaključnim napomenama ističe se kako je, nakon isteka drugog samodoprinosa (31. prosinca 1992.), investitor ostao bez sredstava za nastavak izgradnje. Odluka o prestanku postojanja Sveučilišne bolnice Zagreb objavljena je u Narodnim novinama u studenome 1995., nakon čega počinje njezina likvidacija. Proces likvidacije još uvijek traje. Pitam doktora Džakulu ima li možda šanse da, kao u najluđim snovima, dođe Klinika Mayo, otkupi sve to i ovdje napravi čudo od bolnice za ovaj dio svijeta. Zašto ne, odgovara stručnjak za javno zdravstvo. Bila bi to bolnica u kojoj se zbog cijene njezinih usluga ne bi liječio ni jedan jedini hrvatski građanin.