Borut Šeparović, umjetnički ravnatelj kazališta Montažstroj, koji je u domaćoj kulturnoj i umjetničkoj stvarnosti pomaknuo mnoge granice, od estetskih do financijskih, sredinom studenog odlazi na još jedno gostovanje u Njemačku. Sudjelovat će na festivalu Prisma 2 u Oldenburgu te na kazališnoj smotri u Frankfurtu. Također, polivalentnost rada Montažstroja okrunit će se prvim CD-om pod nazivom Dynamo, na čijem se omotu nalazi znak BBB, a ne prepoznatljiva zvijezda same kazališne grupe. Na CD-u se između ostalih nalaze i pjesme Post-comunism i Hero. Time će se petogodišnje djelovanje prvog hrvatskog neovisnog i privatnog kazališta uzdići za stepenicu više, dok će se dosadašnjim uspjesima, ponajviše međunarodnim (specijalna nagrada na kazališnom festivalu u Bagnoletu u Francuskoj) pridružiti novi eksperiment.
Što se bitno promijenilo za vrijeme petogodišnjeg postojanja kazališta Montažstroj, s obzirom na aktualne događaje u Hrvatskoj i u Europi?
– Montažstroj počeo je raditi 22. prosinca 1989. godine, na tadašnji Dan Armije, u doba burnih i potresnih događaja koji su uvelike odredili naš rad. To je bilo vrijeme kada je ubijen Ceaucescu, pao je Berlinski zid, komunizam je srušen i kada su nestajali čvrsti sustavi vrijednosti i ideologije, bez obzira bile one nametnute izvana ili inherentne sistemu. Otada živimo u postkomunizmu u kojem ne postoje nove, originalne ideologije, barem ne na ovim prostorima, a upitno je postoje li negdje drugđe. Istodobno s tim društvenim procesima, Montažstroj je prolazio proces napredovanja i sazrijevanja, u samom radu i umjetnosti koju stvaramo, ali je doživio i stres rušenja, odnosno gubljenja iluzija. Naime, iza nas je iskustvo rata ili bolje rečeno ni rata niti mira, što se ogledalo u našim predstavama.
Što je ponajviše utjecalo na gubitak iluzija i kako se to reflektiralo na sam rad Montažstroja?
– Mi smo uvijek bili Montažstroj, bez obzira na to što smo u prvoj fazi imali prefiks nogometnog kazališta, a kasnije samo kazališta, i uvijek smo se htjeli baviti teatralizacijom nogometne odnosno pop kulture i njezinim fenomenima, koji su mnogim ljudima jedina stvarnost. Kad smo počinjali, vjerovao sam da je moguće stvoriti autentično slavensko, hrvatsko ili “istočnoevropsko” kazalište, no praksa je pokazala kako nam uvijek nedostaje mali korak da korespondiramo sa sadašnjošću Europe. I u tome je glavni problem naše kulturne strategije: gledanje na budućnost! S ovih prostora budućnost vidimo kao današnju, evropsku sadašnjost i ma kako se trudili da je dostignemo, ona će za nas uvijek ostati budućnost. To je problem svih malih naroda i cijelog Istoka jer informacije uvijek kasne, ali unatoč tome mislim da umjetnik može preskočiti tu barijeru i postati relevantan faktor u kulturnoj Evropi.
Kako to može postići? Je li Montažstroj vlastitim primjerom sugerira određeni, idealan model budući je u Evropi postigao uspjeh i postao priznat?
– Važno je da kazalište i umjetnost reflektiraju stvarnost. Neki joj podilaze, a mi ju pokušavamo mijenjati. To čak smatramo određenom vrstom vlastite kulturne misije na ovim prostorima jer od prvog dana pokušavamo našu posebnost izraziti po kriterijima evropske kulturne proizvodnje. To je bio naš prvi i osnovni cilj, i na njemu ćemo nastojati u budućnosti. Naime, Montažstroj kao oblik fizičkog teatra koji nije isključivo vezan uz jezik, ali ujedno ne ide ni protiv jezika, izuzetno je zahvalan za razmjenu na evropskom kulturnom tržištu i zbog toga može biti važan za kulturnu prezentaciju Hrvatske u inozemstvu. Može biti autentičan kulturni proizvod koji će naglasiti našu vremensku povezanost sa svijetom, a istoobno istaknuti našu zemljopisnu posebnost. Znači, biti suvremen, ali geografski, prostorno poseban! I mislim da jedino na tome možemo graditi našu autentičnost i tako Evropi ponuditi naše umjetničke vrijednosti, a ujedno zadobiti predznak tržišne robe unutar umjetničke proizvodnje. Mi u stvari želimo mijenjati percepciju, ali na žalost, to se čini sve težim i beznadežnijim.
Zbog čega? Da li samo zbog ratnog i poratnog iskustva, osiromašenja ili su u pitanju drugi razlozi?
– Najviše zbog novonastalog mentaliteta: u Hrvatskoj se trenutno stvaraju zvijezde od ljudi koji to uopće ne zaslužuju, rade se intervjui koji s novinarstvom nemaju nikakve veze, brkaju se kriteriji, izgubio se čvrst sistem vrijednosti, a jača nacionalna ideologija koja u duhu kraja 20. stoljeća nije napredna. Za to su zaslužni svi, od intelektualaca do novinara. I stvara se Divlji Istok! Taj Divlji Istok preuzima od Zapada zastarjelu tehnologiju. Mc Donaldse, MTV, Coca-colu i hamburgere, koje u sklopu istinskih vrijednosti nikako ne možemo smatrati ni avangardnim niti revolucionarnim, a istodobno ne preuzima prave vrijednosti Zapada i ne stvara svoje vlastite, autentične. Mislim da smo se totalno pogubili! I da vlada kaos i raspadanje! Ranije se znalo koji je čvrsti sistem i čovjek se mogao opredijeliti za i protiv jer je postojao, doduše loš red, ali ipak red, dok danas toga nema i osjeća se samo raspadanje, dezorijentiranost i deziluzioniranost. I zbog toga me to podsjeća na nekadašnji Divlji Zapad na kojem nije bilo kazališta, a kamoli kulture, i gdje je bilo važno obilježiti vlasništvo zemlje. Svatko gleda samo sebe i teži zgrnuti što više para.
Kakvu bi ulogu u svemu tome mogao odigrati novi ministar kulture? Kakve su, po Vašem mišljenju, njegove šanse da uvede red na taj Divlji Istok? Barem što se tiče kulture?
– Čovjek gleda američke filmove i uvjeren je kako je sve pitanje pojedinca i njegove inicijative. No, kad o svemu malo porazmisli, a osobito o Americi, shvati da ni tamo nije tako. Taj posao može biti djelo jednog tima, a ne samo jednog čovjeka i uvijek će biti refleks dugoročne strategije te saznanja o tome što konkretno želimo. U protivnom, kultura će biti ispljuvak društva i neće ga voditi naprijed. Daj Bože da kultura ima tu sposobnost da može cijelo društvo povući naprijed! Bojim se da se trenutno u nas prelamaju isuviše jake objektivne okolnosti i problemi ili procesi, i da je uslijed toga veliko pitanje možemo li u ovom kaotičnom vremenu dugoročno razmišljati, a onda i dugoročno djelovati.
Imate li Vi prijedlog za takvu dugoročnu kulturnu politiku u našim uvjetima?
– To je pitanje kulturne strategije. Naša mlada hrvatska država je priznata, ali ja želim da bude i prepoznata od ljudi koji su je priznali. Da se to postigne, potrebna joj je kulturna proizvodnja koja će moći komunicirati s ostalim sredinama, kulturama i potrošačima. Zbog toga bi kulturu trebalo graditi na otvorenosti i na pluralizmu. To znači da bi trebali biti otvoreni prema svim utjecajima, ali ujedno ne dopustiti da nas pregaze i ubiju našu autentičnost, jer smatram da i mi imamo štošta reći Zapadu. Primjerice, što je život, a što krv koja kola. A s druge strane da ne razvijamo samo jednu dominantnu, vladajuću kulturu, s argumentom kako su ostale nepoželjne ili da za njih nema mjesta. Bilo bi idealno kada bismo mogli razvijati takvu različitost, ali se bojim da je različitost privilegija bogatih. Bez obzira na to, iskazali bi veliku mudrost kada bi pokušavali insistirati upravo na različitosti i otvorenosti. Ako to nismo nikada imali onda bi to trebali stvoriti.
Sami ste rekli da je to vezano uz financiranje. U nas se radi o totalnom osiromašenju. Gdje vidite izlaz?
– Idealan model financiranja u kulturnoj proizvodnji vidi izlaz u sponzorima ili u dotiranju države, koja stane iza kulturnih projekata, najčešće institucionalnih, što se u našem slučaju ne može očekivati. No, država može donijeti pozitivne zakonske propise kojima bi se poticalo ulaganje u kulturu i umjetnost, primjerice nekim poreznim olakšicama. Država bi mogla iskazati barem dobru volju prema umjetnicima i kulturi i tako stvoriti pozitivan odnos prema ulaganju u kulturu, čak određenu vrstu prestiža među sponzorima oko toga tko i koliko ulaže u neki projekt. Mislim da bi se time mnogo napravilo.
Montažstroj je osnovano kao prvo privatno kazalište, pa su ti problemi s financiranjem već iza Vas. Kakva su iskustva?
– Naš je projekt već od samog početka bio zamišljen kao neovisan, a tek smo se 1992. registrirali kao prvo privatno kazalište. I time smo se jasno odredili prema svijetu u kojemu živimo. To nije bila posljedica želje za posebnošću, nego potrebe za realiziranjem naših ideja. Shvatio sam da će se javiti problem s financiranjem Montažstroja i da ćemo se morati snalaziti onako kako znamo i umijemo, te pronalaziti vlastite modele dotiranja. Naime, u uvjetima osiromašenog društva kultura je uvijek na margini, osobito ona koja sugerira različiti kut gledanja i koja nema nacionalan, državni prefiks već je izvan institucija same države. I zahvaljujući takvom razmišljanju postali smo grupa ljudi, Atleta srca, koja se okuplja oko neke ideje, a ne zbog radnog odnosa, i koja je unatoč tome što nema svoj vlastiti prostor, za svoje predstave uspjela pronaći sponzore. Montažstroj je jedan od rijetkih projekata koji je u naslovu predstave Vatrotehna te Rap opera 101 imao nazive svojih sponzora.
To u stvari znači da je projekt alternative kulture bio jedan od pionira u pronalaženju novih modela financiranja kulture u Hrvatskoj!?
– Teško mi je govoriti o alternativnoj kulturi jer ona podrazumijeva alternativu nečemu. Draže mi je kad se za Montažstroj kaže da je to jedan različit kulturni proizvod i da smo mi malo posebniji kulturni proizvođači, s napomenom da to niti umanjuje niti ne uvećava našu vrijednost. Montažstroj su Atlete srca, ljudi koji su prije svega prepoznali svoj poziv i pokušavaju od toga napraviti ozbiljan posao. Oni nisu akademski obrazovani, oni su samonikli, nisu samo plesači ili samo glumci nego oboje, ili ni jedno ni drugo, i žele svojom osobnošću izgraditi osobitu scensku ličnost. Jer su oni najvažnija karika u kazališnom lancu. Rade kao profesionalci, ali još nisu odgovarajuće plaćeni. U tom je poslu važno izgurati do kraja i osigurati ono što nam pripada ili se tim pozivom ni ne treba baviti. Pristati na osrednjost, sredinu, značilo bi odustati od svog poziva, od predodređenosti.
Ipak, da li očekujete neke povlastice od Ministarstva kulture?
– U ovom poslu podrška nije dovoljna. Barem ne za one koji teže profesionalnosti. Nemam nikakvog uvida u proračune Ministarstva kulture, a nemam ni želje da se bavim time, ali mogu reći da bi u idealnim uvjetima država trebala omogućiti i nama stalnost i profesionalnost u poslu. Naime, osnova našeg rada je proučavanje kazališnog jezika, kreiranje i istraživanje novih mogućnosti, što bi nam mogla osigurati država; dok bi se produkcijski poslovi mogli izvlačiti iz sponzorstva i donacija. To znači da bi država mogla osigurati manjim skupinama određene stalne donacije i socijalno osiguranje pa bi se onda lakše osiguravale produkcije u skladu s evropskim standardima i kriterijima. Međutim, kod nas je trenutno najveći problem vrijeme ni rata ni mira, proizvodnja u pat poziciji i totalno osiromašenje društva, materijalno i duhovno. Kultura je stoga na margini, a osobito naša različitost, ali ja za to ne volim okrivljavati nikoga, pa ni Ministarstvo kulture. Sigurno je pak da bi ono moglo i u ovim uvjetima prepoznati komuniciranje na internacionalnom polju jer je to za jednu državu izuzetno bitno.
U čemu se ponajviše prepoznaje to osiromašenje duha kojeg smo svjedoci?
– Mi više nemamo višak vrijednosti kojim bi se mogla financirati kultura. I onda je kultura – suvišak! A to se ogleda u svemu: u kičastim paradama, načinima navijanja na nogometnim utakmicama, u tome što svi nose pištolje, u načinu na koji se odijevaju, u manjku vrijednih i kvalitetnih kulturnih sadržaja. Možda jednostavno nije bilo novaca, vremena ni mjesta za to, možda su u pitanju bili veći interesi kao što će neki reći, ali valja imati na umu da u svijetu u kojem se stvara višak vrijednosti prvo mjesto je rezervirano za kulturu. No, mi smo uvijek bili periferija i provincija Evrope i oko toga se ne trebamo zavaravati. Ali, mi smo i bitan dio te Evrope! I to bez obzira na to što Evropa trenutno pokazuje interes za Sarajevo, pomalo lešinarski i morbidan, ali ipak kao za dio Evrope. I zato mi se čini da je najveći ispit vrijednosti neke kulture njeno komuniciranje s ostalim kulturama i ostalim publikama.
Je li Montažstroj i na vlastitoj koži osjetio posljedice tih tendencija?
– Činjenica je da je u Hrvatskoj s apokaliptičnim promjenama došlo do tog duhovnog osiromašenja koje najbolje dolazi do izražaja u kičastom ukusu i svijesti. I logično je da u takvim uvjetima za ovaj, naš tip različitosti postaje sve teže. Čini mi se da ga je prošli sistem podnosio, a da ga ovaj totalno ignorira, iako Montažstroj tada nije radio pa ne mogu tvrditi da je prije bilo bolje. Ali, čini mi se da je današnji mentalitet kičastiji.
Tvrdite li to na temelju reakcija koje je u javnosti izazvala posljednja predstava “Everybody goes to disco from Moscow to San Francisco”?
– Tu se radi o društvenim strahovima. Njemačka se boji, primjerice da u centar Münchena ne nahrupe teroristi, a kod nas se boje da ne dobijemo u Zagrebu eros shop iz Milana. Problem je u čitanju predstave, što ovisi o temperamentu i miljeu odakle tko dolazi. Kod nas je golo tijelo tabu, a u Evropi su to pucnjevi kojih u predstavi ima tridesetak. Zato je ta predstava na gostovanjima uvijek bila čitana kao djelo koje dolazi iz zemlje u ratu ili blizu rata i o tome su me uglavnom pitali u intervjuima. Ja na to ne mogu utjecati. Također ne mogu utjecati na domaću publiku koja osjeća strah pred golotinjom. Međutim, ako skinemo te tabue, možda uspijemo nešto i promijeniti pa možda više neće biti senzacionalno vidjeti fotografiju gole žene u novinama ili takvih fotografija više uopće neće biti. Taj proces će napredovati. I zato je bitno da Evropa čuje te pucnjeve! Spajanje pucnjeva i seksa u predstavi treba gledati kao interakciju globalnog medijskog iskustva Zapada i surove stvarnosti postkomunizma, koja nije isključivo hrvatska, ni exjugoslavenska, nego stvarnost Divljeg Istoka.
Može li Evropa to shvatiti na pravi način, s obzirom na jednu od dominantnih vrijednosti koja se iskazuje u MTV stanici?
– Intelektualci, umjetnici i oni koji stvaraju prave vrijednosti, na MTV gledaju kao na glupost i trivialnost. Kod nas se MTV uzima kao paradigma nekih pravih, zapadnih, medijskih vrijednosti. Da, može biti paradigma ali samo ako se time želi agitpropovski nešto predstaviti pred 30 milijuna mladih ljudi. No, to nema nikakve veze s dalekosežnijim i dubljim vrijednostima. Ima veze samo s tržištem. MTV ima s time samo toliko veze koliko rock and roll ima veze s umjetnošću! Mi u predstavi teatraliziramo trivialnost njihove pop kulture, pa ako nas onda netko proglasi pop zvijezdama, mogu reći samo to da to nema veze s mozgom. I zato kažem: Mc Donalds? Ne, hvala! Jedite štrukle i odreske! Coca-Cola može.