U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu održat će se u petak, 10. veljače premijerna izvedba »Žudnje« Sarah Kane u prijevodu i režiji Boruta Šeparovića. Dramaturginja predstave je Sanja Ivić, scenografi su Luka Kincl i Nikša Ninić, autor video zapisa je Mauricio Ferlin, a glazbu je odabrao sam redatelj. Uz glumački ansambl koji čine Milan Pleština, Zrinka Cvitešić, Damir Markovina i Alma Prica u predstavi nastupa i glazbenica Snježana Rucner.
Rad Sarah Kane ima mnogo štovatelja, kakva je Vaša percepcija?
Njezino djelo ne bih postavljao da nisam jedan od štovatelja. Ali me nije zaintrigirala cijela medijska kontroverza, ni to da se ubila, koliko sami njezini tekstovi za koje držim da su izrazito kvalitetni. »Žudnja« je predstava o politici i ljubavi u kasnom kapitalizmu, o žestokom individualizmu. Ona tematizira odnos ljubavi i moći, a prije svega ljubav unutar životnih projekcija, preispitujući na taj način odnos ljubavi i identiteta. U »Žudnji« sam se prepoznao i na osobnoj razini, ali i zato što je to tekst izrazito pisan za živu izvedbu.
Postdramski tekst
S obzirom na to da je riječ o postdramskom tekstu lišenom didaskalija, na koji način ste ga Vi iščitali?
Sam tekst je otvoren i na mnogo stvari ne daje odgovore. Htio sam samo artikulirati ta pitanja koja možda tekst postavlja ili koja su se meni nametnula, a da pritom ne dajem jasne odgovore. Sam postupak ne bih nazvao postdramskim, već bih želio reći da on, umjesto da prezentira neku drugu realnost, naglašava realnost same izvedbe teksta. U tom su smislu ključna dva osnovna elementa – prisutnost glumaca na sceni sa svojim tijelima i glasovima, i čelistica Snježana Rucner s njima, te velika količina videa, odnosno multimedijsko okružje u kojemu su ti ljudi prisutni.
Zanimalo me preispitati ljudsku komunikaciju, intimnu i javnu. Javnu u smislu žive izvedbe za publiku, a intimnu u smislu toga na koji način mi međusobno komuniciramo s obzirom da smo okruženi i koristimo se medijima kao određenim pomagalima u komunikaciji. Pogođuju li mediji našoj komunikaciji ili su oni nešto što ju uništava? Ne dajem jasan odgovor na to pitanje. Po meni, tehnologija i novi mediji nisu ni dobri niti loši nego upravo ono što mi s njima činimo. Kakvi su ljudi takva je i tehnologija.
Zvuk vječnosti
Koju ulogu u predstavi ima glazba i violončelistica Snježana Rucner?
Zvuk je jedan od medija u predstavi. Zvuk samoga teksta, zvuk violončela koje nosi, kako sama Snježana to zove, vječnost, a ja bih rekao univerzalnost. Glazba je možda i jača i dugotrajnija od riječi kojima se mi u trenucima služimo da bismo izrazili neki emocionalni teret. Ona ima dimenziju više. U samom tekstu stoji rečenica koja glasi: »Isuse, da sam barem imao glazbu, ali sve što imam su riječi.«
Uz stavki Bachovih suita za čelo solo, postoji i izbor glazbe koji se vrti oko pjesama koje je možda i sama Sarah Kane voljela, a s obzirom na to da smo generacijski bliski, moj i njezin izbor nisu vrlo daleko jedan od drugoga. Naravno da bi bio moguće i neki drugi izbor, ali on bi svakako uključivao suvremenu, recentnu glazbu. U predstavi ima mnogo videa i, iako se na Zapadu to radi žešće i više s većim budžetima, predstava je za naše pojmove izrazito multimedijalna.