LUBENICA je autorski projekt Boruta Šeparovića o tome kako iz Hrvatske gledamo Palestinu. Slike izraelskog razaranja Gaze dolaze do nas na istim ekranima na kojima se zabavljamo, razgovaramo i kupujemo. Predstava polazi od te svakodnevice i pita što uopće dođe do nas, tko odlučuje što ćemo vidjeti i koliko dugo ostajemo uz ono što smo vidjeli.
Prvi dio – Mi Hrvati
Predstava počinje kao pub-kviz. Publika dobiva listić za odgovore. Dvadeset i jedno pitanje raspoređeno je u četiri runde, a prvo je o lubenici, voću čije su boje postale znak solidarnosti s Palestinom. Između pitanja o palestinskoj kulturi i povijesti odvijaju se prizori iz hrvatske svakodnevice. Netko želi pojesti datulju, netko skenira barkod. U nekoliko replika obična kupnja postaje rasprava o podrijetlu robe i o tome do koga doista dopire bojkot.
U zamišljenom izboru hrvatskog predstavnika za Eurosong riječi palestinskog književnika Ghassana Kanafanija iz arhivskog intervjua postaju pjesma Between the Sword and the Neck. If I Must Die Refaata Alareera izvodi se na engleskom i u hrvatskom prepjevu. Uz te nastupe čitaju se pravila Dore 2027. Bi li pjesme palestinskih autora mogle predstavljati Hrvatsku na natjecanju koje se proglašava nepolitičkim?
Kviz, pjesme i razgovori izmjenjuju se u ritmu feeda. Na ekranu se može prijeći s prizora razaranja u Gazi na sljedeću objavu, baš kao što se usred razgovora može promijeniti tema. Glumci na sceni rekonstruiraju i uživo sinkroniziraju fragmente filma Planet of the Arabs Jacqueline Reem Salloum. Publika istodobno vidi radnju na pozornici i kadar koji kamera uživo iz nje izdvaja. Na ekranu se vidi detalj koji bi s gledališta mogao promaknuti. Ostatak prizora ostaje izvan kadra.
Prvi dio završava prizorom s Muhammadom Al-Khatibom, fikcionalnim palestinskim dostavljačem iz Hebrona koji živi u Zagrebu. Na plakatu zamišljene gradske kampanje ostaju njegovo lice i radni prsluk. Iz kadra ispada kutija s natpisom o moru. Za njega je more pitanje slobode kretanja.
Drugi dio – Slučaj Nirim
Nakon pauze na pozornicu se istresa pijesak. Izvođačice najavljuju rekonstrukciju događaja iz 1949. godine. Na isturenom vojnom položaju Nirim pripadnici izraelske vojske zatočili su, silovali i ubili beduinsku djevojku. Kamera i ovdje prati scensku radnju. Dok se prizor odvija pred publikom, na videozidu se vide pojedinosti koje iz njega izdvaja kadar.
Zločin je rekonstruiran prema istraživanju Aviva Lavieja i Moshea Goralija, objavljenom u Haaretzu, i romanu Sporedan detalj Adanije Shibli. U odlomku iz članka vojnici dvojicu muškaraca otjeraju pucajući u zrak. U romanu ih ubijaju. Na sceni taj isti susret vidimo u objema verzijama, uz navođenje izvora.
Glasovanje se vraća kad vojnici podignu ruke i odluče kako će postupiti sa zatočenom djevojkom. Glazba se prekida. Slijede zapovijedi. Može se pratiti tko odlučuje, tko izvršava zapovijed i kako u zločinu sudjeluje većina. Izvedba prati i ono što se događa poslije. Čuju se nalog za istragu i presude izraelskog vojnog suda. Na kraju se čita vojno izvješće koje potpisuje zapovjednik. Djevojka je u njemu zarobljenica bez imena.
Nakon Nirima i izbori iz prvog dijela – od odgovora u kvizu do pjesme za Eurosong – zvuče drukčije. Između odluke što kupiti, slike koju možemo preskočiti i politike koja se vodi u naše ime, LUBENICA otvara pitanje gdje počinje naša odgovornost.
LUBENICA je nastala u koprodukciji Montažstroja i Gradskog kazališta Zorin dom, gdje je premijerno izvedena 7. studenoga 2026. Predstava traje tri sata i izvodi se u dva dijela od 90 i 75 minuta, s pauzom od 15 minuta između njih.





























