Slijepi vode slijepe 

Sam je proces nastanka predstave "Slijepi vode slijepe" uvelike obilježen umjetnom inteligencijom – gotovo do te mjere da bi je se moglo smatrati ravnopravnim članom autorskog tima.

Kazališni projekt SLIJEPI VODE SLIJEPE svoje konceptualno uporište ima u slici “Parabola o slijepima” Pietera Bruegela starijeg, flamanskog slikara koji je stvarao u razdoblju renesanse, kada je feudalistički ustroj društva postepeno prelazio u kapitalizam. Sama slika zapravo je prikaz Isusove parabole iz Evanđelja po Mateju (15:14): “Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.” 

Poigravajući se interpretativnim mogućnostima, Bruegelovu sliku smještamo u današnji kontekst – u eru digitalizacije, simulacije i umjetne inteligencije. Ona služi kao metaforičko upozorenje na rizike slijepog prihvaćanja informacija, naglašavajući potrebu za kritičkim razmišljanjem u svijetu gdje subjektivna uvjerenja često nadjačavaju objektivne činjenice. Posljedično tome otvara i pitanje vodstva, odnosno “slijepog” slijeđenja, u vremenu u kojem je manipulacija informacijama, a samim time i pojmom istine, nikad lakša. 

Okvir koji postavlja suvremena, tehnološki orijentirana analiza renesansne slike, upotpunjen je odabranim fragmentima iz tekstova “R.U.R.” Karela Čapeka te “Slijepi” Mauricea Maeterlincka, iščitanih u alegorijskom ključu – postavlja ih se u odnos sa sveprisutnim entitetom kojeg nazivamo umjetnom inteligencijom i koja se, kao što je to slučaj i s našom svakodnevicom, provlači kroz sve aspekte predstave “Slijepi vode slijepe”.

Čapekova drama, napisana prije više od sto godina, po prvi puta u kolektivnu maštu unosi pojam robot te pokazuje autorovu gotovo proročku crtu koja spaja njegovo vrijeme obilježeno posljedicama industrijske revolucije i ovo naše koje se još uvijek, neprestano i nezaustavljivo, formira kroz ono što bismo mogli nazvati digitalnom revolucijom. U toj točki spajanja nalaze se zapravo vrlo slične dvojbe i strahovi koji se prvenstveno tiču ekonomskih i moralnih aspekata nekontroliranog tehnološkog napretka i pozicioniranja čovjeka na toj osi, kao kreatora nečega što bi ga ultimativno moglo zamijeniti.

S druge strane, Maeterlinckovi “Slijepci” simbolistički su komad, studija o ljudskom stanju koja se bavi iščekivanjem i nadom u spasenje. Taj komad kao da je “sišao” s Bruegelove slike; Maeterlinck, kao i Čapek, svoju dramu smješta na izolirani otok – samo što ovdje umjesto tehnokratske elite nailazimo na izgubljene slijepce u potrazi za vodstvom. Napomenimo kako Maeterlinckov tekst do sada nije bio preveden na hrvatski jezik, a za potrebe ove predstave to je učinila umjetna inteligencija. 

Sam je proces nastanka predstave SLIJEPI VODE SLIJEPE uvelike obilježen umjetnom inteligencijom – gotovo do te mjere da bi je se moglo smatrati ravnopravnim članom autorskog tima. Ipak, unatoč mogućnosti da vođena kvalitetnim promptovima generira tekst, umjetna inteligencija ne može ponuditi adekvatan odgovor na pitanje fizičke / kazališne reprezentacije same sebe. Entiteta koji nema oblik nego se sastoji od apstraktnih elemenata –  koda, algoritama i podataka. Preispitivanjem granica kazališnog izraza i koristeći se suvremenim tehnološkim elementima, predstava “Slijepi vode slijepe” bavi se upravo prirodom reprezentacije i njezinom sposobnošću da komunicira “istinu”, koja se u kasnom kapitalizmu nalazi na sve nejasnijoj granici između stvarnosti i fikcije.