Plakat predstave VATROTEHNA iz 1990. godine prikazivao je dva muškarca kako se ljube u usta, što je ujedno i prizor iz same predstave. Unatoč brojnim kritikama objavljenima o predstavi, nitko nije spomenuo taj plakat i taj čin u samoj predstavi. Oni su potpuno ignorirani i preskočeni. Sasvim je razumljivo da je taj čin 1990. kršio određeni tabu, a njegovo ignoriranje svojevrsna je vrsta cenzure. Iako je navedeni prizor dramaturški bio vezan uz priču o Okovanom Prometeju a ne isključivo uz afirmaciju homoseksualne zajednice, kazališna predstava nije uspjela u demonstraciji solidarnosti s određenom populacijom u društvu.
Nasuprot tome, primjeri protesta, prosvjeda i aktivizma uspijevaju ostvariti i konkretan učinak na društvo. U tim primjerima je također vidljiva izvedbenost, estetizacija kao i u umjetnosti, ali umjetnički protest (ili provokacija) ne mogu polučiti učinak jednog Gay pridea. Gay pride je oblik performansa, kazališta, rituala, karnevala… Ima elemente izvedbenog koji nastaju kao nusprodukt u intenciji odašiljanja poruke koja nije umjetnička. Gay parada ima svoju strukturu, rekvizite, kostimiranje, fotogeničan vizualni imidž ostvaren zastavom duginih boja. Gay parada ima i svoje učinke, čemu smo mogli posvjedočiti u lipnju ove godine: Upravo zbog napada na gay paradu u Splitu, parada u Zagrebu je dobila veću afirmaciju. Nasilni i homofobni izgredi zapravo su posve mimo ishodišne intencije doveli do podrške homoseksualne zajednice od šire javnosti. Učinak je bio sasvim konkretan: ljudi su se sramili, preispitivali, zorno svjedočili kamo vodi homofobna mržnja. Takav učinak teško može postići neka kazališna predstava.
Još od nadrealizma, umjetnosti je jako teško dobiti vidljivost bez proizvodnje skandala. U društvu spektakla proizvodnja ekscesa pomaže da bi se proizvod izdvojio na zasićenom tržištu informacija. Međutim, ta taktika ima i svoje naličje: da je primjerice Mauzer najaviljen kao predstavu o generalu Gotovini, predstava bi imala publicitet, ali možda i nikad ne bi imala svoju premijeru. Time bi se tema koja se u MAUZERU problematizira zatvorila, prije no što bi se uopće otvorila. O tome jasno svjedoči podatak da su se izvedbe MAUZERA u ZKM-u znatno prorijedile ne samo nakon presude Anti Gotovini, nego i ranije, nakon same najave “inspekcijskog” posjeta generalovog odvjetničkog tima koji su željeli provjeriti ima li u MAUZERU materijala za tužbu. Vrlo je jasno da kad se mediji počnu baviti ovim informacijama, sve ono o čemu MAUZER de facto govori i na što apelira u društvu ostaje neotvoreno i u sjeni. S obzirom da je muški poljubac u 1990. godini prešućen, a u 2010. godini bi on bio previše benigan, u VATROTEHNI 2.0 se pojavio isječak iz gay pornića. Takva vrsta intervencije nosi rizik da će se o predstavi VATROTEHNA 2.0 govoriti samo kroz vizuru te vrste eksplicitne “provokacije” kao što se o MAUZERU govori iz vizure povrede lika i djela hrvatskog heroja. To se na sreću nije desilo.
Jedina postojeća VHS snimka VATROTEHNE iz 1990. godine koju posjedujem i koja se koristila u rekonstrukciji predstave na jednom je mjestu oštećena i petnaestak sekundi snimke je zauvijek nestalo. Upravo tu činjenicu iskoristili smo za stvaranje fikcionalnog sadržaja: publici je rečeno da je snimka privatno vlasništvo redatelja Boruta Šeparovića te da zbog eksplicitnog sadržaja koji slijedi, maloljetnici trebaju napustiti auditorij. U tom trenutku na platnu pojavljuje se isječak iz gay pornića. Ono što je uistinu bitno jest da za vrijeme trajanja eksplicitnog sadržaja izvođači bučno nabrajaju što je sve propalo u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina te pozivaju na pobunu i rušenje vlade.
Eksplicitan pornografski sadržaj koji vizualno prati scenu manje je šokantan od onog eksplicitno političkog sadržaja kojeg izvođači izgovaraju: “Propala je VHS vrpca. Propala je stara destilerija Badel. Propalo je poduzeće Vatrotehna. Propao je komunizam. Urušio se. Propala je stara država. Propala je Jugoslavija. Propada nova država. Propala je komunistička partija. Propada Hrvatska. Propao je socijalizam. Propali su ideali. Propali su planovi. Propala je radnička klasa. Propala je radnička sloga. Propala je kulturna politika. Propao je politički moral. Propala je pretvorba! Propala je kritika. Propali su mirovinski fondovi. Propada domovina. Propada Grad Zagreb. Propada Zagrebački Holding. Propala je utopijska slika društva. Svatko protiv svakog. Svatko sam samo za sebe. Propao je studentski pokret. Gdje je revolucija, stoko? Propala je radnička sloga. Propalo je radničko samoupravljanje. Nema solidarnosti! Propale su banke. Naše banke! Propale su tvornice. Naše tvornice! Svatko gleda svoj šupak! Propao je petogodišnji plan. Propao je desetogodišnji plan. Propalo je planiranje u širem smislu. Propale su ambicije za boljim životom. Ljudi kopaju po kontejnerima. Ova mala država velika je hrpa smeća! Ponavljam! Ova mala država velika je hrpa smeća! Tijekom zadnjih 20 godina toliko toga je propalo. Višestranačje nije opravdalo očekivanja. Civilno društvo je na klimavim nogama. Varšavska ulica je ipak raskopana. Javni prostor i dalje se privatizira! Svi se zgražaju, ali nitko od vas ne čini ništa. Ponavljam: Svi se zgražaju, ali nitko od vas ne čini ništa. Propada nova država. Propada Hrvatska.”
Meni danas nema smisla raditi kazalište u kojem poruku treba čitati između redova. Samo kad je izravno i gotovo pornografsko kazalište se može ozbiljnije poraditi na osjetljivim temama. U tom smislu pojam “pornografskog” u VATROTEHNI 2.0 korišten je kao atribut direktne, jasne, političke poruke, poruke kojom se ogoljuju društveni mehanizmi koji se čine samorazumljivi. Moglo bi se reći da u svojim predstavama kreiram svojevrsnu elitarnost za mase: bitno mi je da predstave budu razumljive što većem broju običnih ljudi, a ne samo kazališnim znalcima. Pokušavam svoje radove učiniti dovoljno “privlačnim i zavodljivim” kako bi bile zanimljivi što široj publici pa možda i onoj koja inače ne pohodi kazalište. Ne zanima me hermetična avangarda. U konačnici, kazalište je kroz svoju povijest bilo namijenjeno višoj/srednjoj ili višoj klasi, kroz kojega su one pokazivale svoj status pojavljivanjem u teatru. Elitarnost za mase oduvijek je bio osnovni postulat Montažstroja, jer naprosto, umjetnost koja ne komunicira s publikom i umjetnost koja je hermetična po mom mišljenju ne služi svojoj svrsi. Pogotovo u angažiranom kazalištu.
Ne vidim zašto ne bismo danas otišli dalje od metafore, izravno apelirajući na svijest gledatelja. Akcije izvedbenog aktivizma imaju sličnu metodologiju: direktna, ogoljena i svima razumljiva poruka. Aktivizam se odvija u javnom prostoru. Televizija, internet… sve su to javni prostori. Smatram da je kazalište isto tako javni prostor, a ja sam javni djelatnik: zato je itekako bitno pozitivno utjecati na svijest građana i u kazalištu. Za razliku od interneta ili televizije, kazalište teško opstaje na tržištu informacija, nema tu poziciju s koje bi se mogla obraćati tolikom broju ljudi da postane opasna – opasna znači da ima stvaran politički učinak. Svijest o medijskom okruženju i “društvu spektakla” tjeraju me da iznalazim načine kako ipak raditi na toj mani kazališnog medija i prikupiti širu publiku. Ta vrsta zadatka također utječe na kreativni proces: da bi nekoga osvijestio, barem u jednoj mjeri ga moraš i zabaviti.