SOLARIS DVA nastavlja dugotrajnu praksu Montažstroja rada s arhivom, rekonstrukcijom i “materijalima prošlosti” koji se u sadašnjosti pretvaraju u izvedbeni dokaz. Ovaj put arhiv je film – ne kao završeni artefakt, nego kao aktivni sugovornik: prethodni život koji se vraća u tijelo i vrijeme kazališta.
Ovdje je film partitura. Predstava u realnom vremenu uspostavlja tri prisutnosti: originalni film Andreja Tarkovskog, njegovu preciznu scensku rekonstrukciju i računalno generiranu fuziju koja nastaje između ta dva sloja. Film nije “u pozadini” niti služi kao citat – stalno je prisutan referent. Glumci, u istom vremenskom kodu, reproduciraju ritam, pokret i intonaciju filmskih likova, dok deepfake u pojedinim trenucima prelijeva identitet živog izvođača na filmsko tijelo. Tehnologija ovdje nije dodatak nego dramaturgija: dvojnik nastaje pred publikom, a samo gledanje postaje radnja – neprestano provjeravanje onoga što je uživo, onoga što je zapis i onoga što je sintetizirano.
U središtu je psiholog Kris Kelvin (Matija Čigir). Suočen je s “gostima” – pojavama nastalim iz fragmenata sjećanja i nesvjesnog. Hari (Rea Bušić), dvojnica preminule partnerice, istodobno je opipljivo prisutna i radikalno nestvarna: tijelo je na sceni, dok deepfake povremeno “posuđuje” lice iz filmskog arhiva. U jednom trenutku susreću se tri Hari – filmska, kazališna i računalno generirana – i upravo u toj tankoj pukotini između medija događa se SOLARIS DVA.
Uz Kelvina i Hari, na sceni su Snaut (Nikola Nedić) i Sartorius (Sven Medvešek), a izvedba se širi i na video/AI-hibridne nastupe: doktor Gibarian (Frano Mašković) i pilot Henri Berton (Vedran Živolić) postoje isključivo kao snimljena prisutnost. Kao dodatni “gost” pojavljuje se i robotski pas Unitree Go2 AIR – neljudski izvođač koji u Solarisovu logiku drugosti unosi tijelo koje dijeli isti prostor i isto vrijeme s ljudima.
Motiv “gostiju” dolazi iz ZF romana Stanislawa Lema i filma Andreja Tarkovskog. Ocean stvara materijalizacije sjećanja, krivnje i želje – kao odgovor na nemoguć kontakt s nepoznatim. SOLARIS DVA taj princip prevodi u jezik današnjeg “beskonačnog oblaka podataka”: Ocean se čita kao algoritam, generativni sustav koji iz arhiva i digitalnih tragova rekonstruira identitete. Kao što Ocean iz Kelvinova sjećanja rekonstruira Hari, tako i suvremeni modeli iz podataka proizvode uvjerljive kopije – zrcalo Solarisa danas je računalo.
Deepfake mijenja temeljnu poziciju glumca. Uloga se ne gradi “iz ničega”, nego se nastanjuje već postojeća forma – filmska izvedba – i postaje njezin živi dvojnik. Film postaje metronom, a izvođač instrument preciznog usklađivanja (ulaz, tempo, pauza, pogled, mikropokret) koji ipak ostaje nepovratno živ. Zato autorstvo prestaje biti stabilno: tko “izvodi” – tijelo na sceni, filmska arhiva ili algoritam koji proizvodi novu sliku?
Greška se ne skriva – ona je argument. Predstava namjerno koristi glitch: digitalna maska puca, raspada se, “bježi” i otkriva vlastitu artificijelnost. Glitch nastaje kada algoritam izgubi “landmarkove” – točke lica koje koristi kao geometrijska sidrišta – pa se maska pogrešno rasteže i sustav umjesto razumijevanja strukture lica počinje statistički nagađati. Tamo gdje algoritam puca, pojavljuje se biološki šum izvođača: živi rad tijela, daha i vremena. Pukotina između matrice i izvedbe prestaje biti problem koji treba “popraviti” i postaje prostor u kojem kazalište ponovno postaje stvarno – jer se događa sada.
U povijesnoj pozadini filma nalazi se i institucionalna kontrola slike. Ideološka “odobravanja”, cenzura i zahtjevi da poruka bude jasnija, optimističnija i “ispravnija” ovdje nisu fusnota, nego ogledni primjer upravljanja značenjem. SOLARIS DVA spaja dvije epohe nadzora: onu institucionalnu i ovu podatkovnu, algoritamsku, u kojoj se slika selektira, filtrira i generira.
Time projekt izravno otvara etičko pitanje koje prelazi granice kazališta. Ako možemo uvjerljivo proizvesti nečije lice i glas, tko ima pravo na tu prisutnost i pod kojim uvjetima? SOLARIS DVA ne tretira AI kao neutralni alat, nego kao ambivalentnu silu koja traži politički i etički okvir – pristanak, vlasništvo nad licem i glasom, odgovornost autora i, ključno, pitanje povjerenja u sliku.
