Iako vrlo uspješna predstava “A gdje je revolucija, stoko?” i dalje niže festivalske uspjehe (Leipzig, Dresden, Skopje), Šeparović je potpuno obuzet novim, možda najvećim projektom Montažstroja tijekom 25 godina rada.
Mislim da slučaj Sveučilišne bolnice Zagreb treba interdisciplinarno i sveubuhvatno istražiti, jer i dan danas predstavlja slučaj koje se tiče svih nas, kao javno dobro, kao javni prostor te prije svega kao jedno ulaganje u razvoj i napredak javnog zdravstvenog sustava. Posebnu važnost taj projekt ima i zbog toga što su građani na dva referenduma, 1982. i 1987. godine, izglasali petogodišnji samodoprinos kojeg su izdvajali iz svojih plaća, a kojim se financirala gradnja bolnice. Unatoč volji građana, taj projekt se već desetljećima tretira kao nerješiv problem, kako na razini Zagreba, tako i na razini Republike Hrvatske. Ako razmišljamo na način da se taj projekt ne može dovršiti, onda mi je zanimljivo kako on funkcionira kao svojevrsni spomenik, kao metafora rastakanja ideje države blagostanja i svega onoga što ta ideja nosi – primjerice, javnog zdravstva dostupnog svima. Tek smo na početku našega istraživanja o Sveučilišnoj bolnici, ali je zanimljivo da se njezina gradnja, započeta 1985. godine, obustavila negdje 1989. godine. U godini kada je Montažstroj započinjao s radom, na gradilištu bolnice se desila obustava radova. Upravo u tom kontekstu smo u Pogonu Jedinstvo izveli performans “Obustava radova”, s jedne strane da upozorimo na našu konkretnu situaciju u kojoj nemamo prostor za rad, a s druge strane kako bismo isprepleli pitanja javnih potreba u kulturi s javnim potrebama za zdravstvom i načina na koje se društvene strukture odnose prema tim pitanjima.
Zar Montažstroj nema svoj prostor nakon 25 godina?
Nemamo prostor za rad. Iako nas ljudi prije svega percipiraju kao kazalište, mi se ne bavimo samo kazalištem. Dakle nama nije potrebna kazališna zgrada, niti išta te veličine. Potreban nam je studijski prostor kao preduvjet za sav naš produkcijski rad. Prostor u kojem možemo održavati probe, producirati glazbu, montirati filmove, održavati sastanke. Posljednjih godina radimo projekte koji uključuju velik broj ljudi i u tom smo smislu izuzetno ovisni o različitim kulturnim centrima i kazalištima koji nam iskazuju susretljivost. Ali Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon ili Zagrebačko kazalište mladih, da nabrojim samo naše trenutne partnere, ne mogu riješiti naš problem beskućništva, niti možemo koristiti njihov prostor tijekom cijele godine. A baš nam je taj kontinuitet potreban. Kada osmišljavamo nove projekte, uvijek razmišljamo što je to javna potreba u kulturi, kakvi projekti bi bili prilog zajednici u kojoj djelujemo, koje su teme zanemarene ili kakav je umjetnički društveni angažman društvu potreban. Vjerujem da tu našu misiju provodimo uspješno. Upravo zbog toga vjerujem da se naš prostorni problem može riješiti jedino ako za to postoji politička volja. Naravno da se postavlja pitanje zašto ovaj problem nije riješen ranije? Mogu krenuti i od samog sebe, u smislu da je to neki loš management, moja greška, jer ne pijem kave s “pravim” ljudima, a drugo je kako neki ljudi koji imaju neku moć ocjenjuju to što mi radimo. Zanimljivo je da su reakcije u medijima najčešće pozitivne i onda se postavlja pitanje zašto evaluacija na mjestima gdje se odlučuje nije adekvatna onome što Montažstroj postiže. Prave volje da se problem riješi još uvijek nema.
Što nakon “Obustave radova“?
S obzirom da se radi o privremenoj “Obustavi radova” djelovanje ćemo nastaviti umjetničkom akcijom “Nastavak radova”. Radi se o ekskurziji po ruševini Sveučilišne bolnice na koju ćemo povesti zainteresirane građane. Vjerujem da će to biti jedna zanimljiva radna ekskurzija, šetnja tim nevjerojatnim prostorom, u kojoj ćemo, poput turističkih vodiča, građanima izložiti naše “forenzičke” nalaze o začetku i propasti ovog velikog zdravstvenog projekta, predstavit ćemo im prošlost tog velikog građevinskog kostura, ali ćemo razgovarati i o njegovoj budućnosti. To je projekt koji nije bio samo izazov zdravstvu, već i građevinski, arhitektonski i tehnološki poduhvat. Izuzetno je zahtjevno bilo koordinirati aktivnosti inženjera, građevinaraca, arhitekta, liječnika… Dakle ne radi se samo o političkoj volji, koje je postojalo, jer su građani odlučili da im je bolnica potrebna, već i o pitanju koordinacije i upravljanja jednim takvim velikim procesom. Očito je da je baš taj management zakazao 80-ih godina, a nakon toga je bolnica bila veliki politički zalogaj kojim su se mnogi razbacivali u predizborna vremena, ali kada bi se došlo do pitanja konkretne realizacije, nitko se više nije bio spreman s tim zalogajem suočiti. Mislim da to odlična metafora, ne samo kao utopija javnog zdravstvenog sustava dostupnog svima nego i za to kako se kod nas zapravo odustaje od velikih projekata koji bi bili od velikog značaja za zajednicu i s njima se recimo poigrava kao što se danas poigrava Pelješkim mostom u razne, prije svega, političke svrhe.
Na “Obustavi radova” bilo je izloženo je i kronološki poredano nekoliko stotina novinskih članaka o Sveučilišno bolnici. Sve je obogaćeno dodatnim informacijama poput broja štrajkova tih godina, tko su bili republički i gradski čelnici, tečajevi njemačke marke… Koliko je trajala priprema i sakupljanje građe?
Izloženi članci i dokumenti samo su dio obimne arhivske građe koju prikupljamo posljednjih godinu dana. Moram naglasiti da je proces prikupljanja tih dokumenata izuzetno zahtjevan i iziskuje strpljenje. U tom smislu ovo nije klasičan projekt koji se može razviti odjednom, on je višedijelan poduhvat koji se odvija po fazama. Vjerujem da smo dosadašnjom upornošću sakupili građu o bolnici kakvu nitko do sada u kontekstu nezavisnog istraživanja nije prikupio. Dugo smo razmišljali na koji je umjetnički način najbolje čitav slučaj koji traje preko 30 godina predstaviti javnosti. Radeći na performansu “Obustava radova” shvatili smo da ovu priču ne možemo adekvatno ispričati u kazališnoj formi, već će vrhunac projekta biti dokumentarni film koji će se baviti nedovršenošću Sveučilišne bolnice. U njemu ćemo predstaviti i preživjele svjedoke toga vremena, koji su bili angažirani na gradnji bolnice. Ovo je jedan veliki izazov i nadam se da ćemo dobiti adekvatnu podršku kako bismo napravili taj jedinstveni i društveno relevantan projekt.
Je li po vama Sveučilišna bolnica uistinu nedovršiv projekt?
Ideja o velikoj novoj bolnici u Zagrebu javila se još 50-ih godina, ali se zbog ekonomskih neprilika sve do kraja 70-ih godina nije ozbiljno razmišljalo o njezinoj realizaciji. Gradnja je započeta u vrijeme kada su cijela Jugoslavija, cijela Hrvatska i Zagreb – kao industrijsko središte, tonuli u sve dublju krizu čije posljedice znamo. Zanimljiva je ta diskrepancija između ekonomske situacije i načina na koji se ušlo u jedan tako optimističan projekt. Ja nisam plaćao samodoprinos za bolnicu, jer sam još uvijek bio tinejđer, ali naši roditelji jesu. To je trebao biti poklon generacijama, dakle nama i onima koji dolaze nakon nas. Mladi istraživači koji su se uključili u ovaj projekt rođeni su u vrijeme gradnje bolnice, dakle ona je mogla biti poklon i njima. Osnovni je problem u tome što je gradnja bolnice izuzetno kompleksan i dugotrajan poduhvat, a medicinska i tehnološka otkrića se razvijaju puno brže no što ih gradnja može pratiti. Za sada ne mogu iznositi zaključke, jer naše istraživanje tek treba odgovoriti na pitanje može li Sveučilišna bolnica, kako je onda projektirana, danas poslužiti zdravstvu i može li zadovoljiti uvjete i potrebe današnje medicine. Drugo je pitanje, naravno, može li nešto što propada desetljećima s građevinsko-tehnološke strane, ponovno zaživjeti. Mislim da je to stvar ozbiljnog istraživanja, što umjetničkog, što društvenog i mi upravo to radimo.
Okrznimo vaš prethodni uspješni projekt predstavu “A gdje je revolucija, stoko?”. Upravo ste se vratili iz Skopja, kako ste tamo prošli?
Zaista je bilo fenomenalno, inače ne volim tako prepričavati naše uspjehe, ali ne znam kako drugačije opisati naš susret s publikom u Skopju. Na festivalu MOT smo bili prije čitavih 20 godina i sjećam se i tadašnje vrlo iskrene, tople i afirmativne reakcije publike. Nakon 20 godina ponovila se ista atmosfera, u sekundi kada je predstava završila prolomio se pljesak u publici, a ubrzo su se svi digli i na noge. Rekli su nam da im je ovo jedno od najboljih zatvaranja festivala zadnjih desetak godina, a moram priznati da je i nama ta izvedba bila jedna od boljih, baš zbog publike. Predstava se bavi njima razumljivim problemima i u tom smislu jednako je dobro prošla kao što je prošla i u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Splitu, Ljubljani i Beogradu. Ljudi razumiju taj postjugoslavenski kontekst, pa čak mogu reći da je i publika u Leipzigu i Dresdenu zbog iskustva života Istočnoj Njemačkoj imala zanimljiv rakurs razumijevanja onoga što donosimo na sceni.
“A gdje je revolucija, stoko?” i projekt o Sveučilišnoj bolnici imaju sličnosti, jer kreću od tih 80-ih godina, izuzetno zanimljivih, kada smo imali poniranje u krizu, gradnju bolnice, glazbeni novi val… Čini mi se da ne možemo razumijeti 90-e godine i tragedije koje su se u njima desile bez uvida u činjenicu da je čitava zemlja 80-ih godina bila pod pritiscima MMF-a i rata kredita koje su se morale vraćati. Mislim da nam to daje zanimljiv uvid i na današnju Grčku, čak i Ukrajinu. Zato mi se sve više čini da se naš naglasak mora sa 90-ih godina preusmjeriti i na 80-e, jer u njima leže uzroci za sve užase, svu krv i uvrnuti nacionalizam koji je uslijedio, a koji se, ne zaboravimo, opet u vrijeme ekonomske krize, budi i danas. U tom smislu, ako želimo shvatiti prošlost da bismo se nosili sa sadašnjošću i da bismo stvarali budućnost, moramo otići korak dalje no što se to čini zazivanjem krvavih 90-ih godina.
Znači držite da je to desetljeće prije rata bilo ključno za sve što se dogodilo nakon njega?
Moram priznati da su me zapljusnule 90-e, u to vrijeme sam se počeo baviti umjetnošću. 80-e godina sam doživljavao kao totalnu praznu demagogiju o nečemu što se od ideje do provedbe izgubilo i iskrivilo. Ambivalencija tog vremena danas mi se, s istraživačke strane, čini izuzetno zanimljivom. Ljudi još uvijek često mjere vrijeme u četverogodišnjim mandatima, a tako se nažalost upravlja i zajedničkim resursima, uzimaju se krediti koje će netko drugi vraćati. Mislim da zbog toga ne postoji nikakav konsenzus oko osnovnih društvenih vrijednosti, zbog toga se doima da smo potpuno izgubljeni kao društvo. No istina je da živimo u procesima koji traju desetljećima i to se najslikovitije može vidjeti preko pitanja javnog duga. Konsenzusi su mogući, to pokazuje i tadašnji primjer sa Sveučilišnom bolnicom, nitko nije mogao građane natjerati da ne jednom, već dva puta donesu odluku da daju svoj novac. Danas se kao protupitanje nameće to žele li građani tako nešto nakon jednog takvog iskustva gubljenja povjerenja. Jedna od najgorih stvari koja se tu desila je upravo taj gubitak povjerenja da možemo nešto učiniti zajedno. Jer entuzijazam je tad sigurno postojao, danas nam nažalost preostaje jedino cinizam. Ja oko sebe vidim samo destrukciju i nekakav pseudo-realizam. Ne vjerujem da ćemo takvim “realizmom” izgraditi pravednije društvo.
