#5 “MOJ JE OTAC BIO U RATU / NOSIO JE PRAVU GRANATU”

track #5: PRLJAVO KAZALIŠTE: "MOJ JE OTAC BIO U RATU" (2:26) ALBUM “NOVI PUNK VAL 78-80”, ZKP RTVLJ, 1981.

“MOJ JE OTAC BIO U RATU / NOSIO JE PRAVU GRANATU”
track #5: PRLJAVO KAZALIŠTE: “MOJ JE OTAC BIO U RATU” (2:26)
ALBUM “NOVI PUNK VAL 78-80”, ZKP RTVLJ, 1981.

Brecht je rekao da je svako kazalište političko, razlika je samo u tome da je jedno svjesno svoje političnosti a drugo nije. Ovo koje toga nije svjesno samo potvrđuje sustav u kojem nastaje. Ono kazalište koje je toga svjesno, propituje i problematizira taj sustav, pokušava ogoliti naizgled samorazumljive mehanizme održanja takvog sustava. Medij kazališta je poligon u kojem se svakovrsna moć distribuira, redistribuira ali i preispituje. Zbog toga ali i zbog činjenice da je kazalište vrsta javnog prostora i javnog dobra, sasvim je prirodno da se kazalište koje mene zanima bavi političkim i društvenim temama, pogotovo zato što postoji toliko stvari koje jednostavno vrište da ih se uzme u obzir. Činjenica jest da je kazalište prije stotinjak ili više godina bilo puno opasnije i društveno relevantnije nego danas. S dolaskom televizije, a posebice Interneta potrebe informiranja o društvenim zlima većine građana su zadovoljene tim medijima. Time je kazalište značajno promijenilo svoju funkciju i pretvorilo se u prilično zatvorenu zajednica, postalo je poput igrališta za “neke razmaženih dječaka i djevojčica” od kojih nema nikakve koristi i koje baš nitko sasvim ne uzima za ozbiljno.

Povijesno gledano, političko kazalište je uvijek bilo “lijevo” orijentirano. “Desno kazalište” nikada nije sebe shvaćalo kao političko, niti je imalo potrebu o sebi reflektirati u tim kategorijama. Kada je ranih devedesetih proglašen kraj ideologije, i kada je kapitalizam jednom za svagda zavladao pa smo dobili vječni mir (ako zanemarimo ratove u Bosni, Palestini, Ruandi, Hrvatskoj, Iraku, Afganistanu, Libiji, i drugim važnim i manje važnim državama) učinilo se da je političko kazalište kakvo smo do tada poznavali ostalo bez velikog narativa. Postalo je vrlo upitno kako ono može egzistirati, a da ne bude poput nekog djeteta koje vrišti samo u sobi jer se nitko s njim ne želi igrati. Dati ljudima nešto više od onoga što ih svakodnevno zadovoljava, postao je jedan od zadataka političkog kazališta, a taj zadatak snosi određene rizike. Također je rizik izražavati se u mediju kazališta koje ovisi o jako uskom krugu ljudi i publike. Zbog toga, ali i zbog raznih drugih stvari, pojam političkog kazališta s njegovim funkcijama i zadacima pun je za sada nepremostivih paradoksa. Jedan od tih paradoksa sadržan je u pitanju kako nekoga dotaknuti, osvijestiti i istovremeno zabaviti. Također je upitno kako ga proizvoditi: Za mene neko kazalište nije odmah i političko kada se bavi, primjerice, terorizmom (u projektu T-FORMANCE), političkim pojmom Imperija ili novinskim naslovnicima (u KAZALIŠTU VAŠE I NAŠE MLADOSTI) ili Amerikom (u predstavi TIMBUKTU), nego kada postavlja pitanje distribucije i cirkulacije moći u širem društveno-političkom kontekstu, što sam, nadam se, i uspio u navedenim projektima.

Ali unatoč tim paradoksima i činjenici da su temelji političkog značaja umjetnost poljuljana, umjetnost ipak može značajno artikulirati pitanja i probleme vremena i prostora u kojem nastaje. Očekivati od samog kazališta da temeljno promijeni nešto u društvu je iluzorno, ali je postalo bitno da kazalište funkcionira u odnosu sa lokalnom zajednicom, da kreira za potrebe pojedinih interesnih skupina. Iako se ne bih usudio deklarirati kao aktivist, ne znači da u predstavama, odnosno događajima, koje kreiram ne želim dati prilog stvarima koje vjerujem. Umjetnost se mora postaviti kao neka vrsta otpora u sustavu u kojem radimo, i pokušati mijenjati neke od njegovih parametara.

Vođen upravo tom idejom osmislio sam 2005. godine projekt koji se djelomično temeljio na Tollerovom dramskom tekstu “Der deutsche Hinkemann”. Tekst opisuje čovjeka koji je u ratu izgubio genitalije, dakle i plodnost. Njegov veličanstven povratak u društvo u kojem ga veličaju kao heroja urušava se zbog nevidljive rane koju nosi na sebi zbog čega mu propada brak. Tekst je savršena politička alegorija besmisla ratovanja te dalekosežnih negativnih učinaka koje on ima na društvo. Intencija projekta bila je suradnja s stradalim braniteljima koji boluju od PTSP-a. U Zagrebu ali i još 5 hrvatskih gradova htio sam pokrenuti radne skupine predvođene stručnim timovima koje bi imale dva zadatka: terapeutski i umjetnički rad sa stradalom populacijom te zagovarački pristup u javnosti i medijima kako bi se društvo osvijestilo o ovom problemu. Za mene je gubitak genitalija bila metafora za traumatizirano i impotentno društvo, koje je izgubilo mogućnost zdravog razvitka u budućnosti ali i pravo na budućnost uopće. Projekt bi završio nizom javnih izvedbi performansa u kojima bi umjetnički bile obrađene navedene teme uobličene iz “prve ruke” kroz ispovijedi i svjedočenja stradale populacije.

Unatoč kompleksnosti projekta, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport te Ministarstvo kulture za ovaj projekt odobrili su tako mala sredstva, da bih pri provedbi projekta morao nezamislivo reducirati aktivnosti te time “ubiti” samu specifičnost i značaj projekta. Htio sam postići suradnju s ciljanom populacijom, dati im priliku za artikulaciju vlastitih problema, priliku za sudjelovanje u umjetničkom činu. Htio sam izbjeći lošu reprezentaciju koja samo podsjeća koliko nas se očajno kao društvo reprezentira u parlamentu. Zato nisam htio izrežirati predstavu u kojoj glumci zastupaju njihove stavove i probleme. Zbog toga nisam potpisao ugovor za odobrena sredstva s uvjerenjem da sam “pošten” prema temi i tih 40-ak veterana s kojima sam želio raditi na način da odustajem od loše realizacije, te sam vratio dodijeljena financijska sredstva. Apsurd je da su Gradski ured i Ministarstvo kulture ovaj projekt vrednovali jednako kao i da sam prijavio plesnu predstavu s tri izvođača. Za mene je apsurd ne-prepoznavanje težine ovog projekta, apsurd koji si ni dan-danas ne mogu suvislo objasniti.

Međutim koncept neostvarenog projekta Der deutsche Hinkemann postao je za mene vrijedan simbolički kapital. Zaintrigirao me potencijal (interaktivnog) političkog teatra koji može napraviti proboj prema stvarnosti. Nasuprot reprezentaciji, takvo kazalište naglašava djelovanje u stvarnom. Zanima me kazalište kao mikro društveni laboratorij u kojem ne ostajemo nužno u granicama političke korektnosti. Zanima me stvarni učinak. Vjerujem da umjetnost ima velik potencijal kada se stvara u čvrstom odnosu s lokalnom transformacijom. Ako uopće još želimo misliti o moći političkog kazališta, ono mora crpiti iz zajednice i vraćati zajednici. Neostvarenim projektom HRVATSKI SLUČAJ HINKEMANN okrenuo sam se kazališnom pseudo-dokumentarizmu i započeo sa konceptom koji sam radno-praktično nazvao “model-predstava”. Takve predstave bave se lokalnim iskustvom i kreirane su za lokalnu zajednicu. Ono što te predstave čini “modelom” jest činjenica da se mogu prenijeti i u neku drugu zajednicu ali onda moraju promijeniti svoje glavne aktere. Primjer takvog modela jest TIMBUKTU u kojem sam radio s napuštenim psima i beskućnicima, SRCE MOJE KUCA ZA NJU u kojima su izvođačice bile nezaposlene žene. Teorijski, predstavu TIMBUKTU mogu postaviti bilo gdje, ako tamo postoji problem beskućnika, samo što tada neću raditi sa zagrebačkim beskućnicima nego nekim drugima. Model je univerzalan a konkretan uradak i učinak je lokalni.

U pripremnoj je fazi najnoviji projekt Montažstroja 55+ koji je koncipiran kao model. Cilj projekta jest okupiti 55 ljudi starijih od 55 godina te im pružiti korisne radionice te prije svega socijalizaciju, druženje i barem privremeno i lokalno rješenje socijalne isključenosti. Projekt će završiti stvaranjem kazališne predstave i video dokumenta u kojem će sudjelovati i izvoditi osobe starije od 55 godina. Iako za sada svi s entuzijazmom reagiraju na ideju projekta, brine me pomisao na to da bi ovaj projekt mogao završiti na mojoj listi nikad započetih ali nikad ostvarenih projekata na kojoj su Mladost ne opravdava besvijest i Hrvatski slučaj Hinkemann. Naime, motivacija za rad s ovom populacijom leži u činjenici da se ljudi smatraju potrošnom robom i nakon određene životne dobi društvo ih gura prema vlastitoj margini. Kako očekivati financijsku potporu za realizaciju projekta koji se bavi onim ljudima koje je društvo otpisalo kao “potrošene”?