TRI PUTA SAM BIO KLINIČKI MRTAV, KARIJERA MOJIH RODITELJA ME NIJE PRIVUKLA, PUT SAM TRAŽIO KROZ NOGOMET, A ONDA KROZ KAZALIŠTE. NO, ULASKOM U PEDESETE SVE VIŠE OSJEĆAM KAKO UDARAM GLAVOM O ZID

Odrastao je u obitelji političara Zvonimira Šeparovića i pravnice Inge Perko-Šeparović, diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost, a kasnije izvedbene umjetnosti u Amsterdamu. Montažstroj je osnovao 1989. u doba raspada komunizma...

U povodu nove predstave “Slijepi vide slijepe” u Gavelli te 35-te obljetnice Montažstroja razgovarali smo s Borutom Šeparovićem, njegovim utemeljiteljem i umjetničkim voditeljem, te redateljem i koreografom, koji je postao sinonim za politički angažman i aktivistički teatar. Montažstroj je osnovan potkraj 1989. godine, u doba raspada komunizma, neposredno nakon pada Berlinskog zida i Nikolaja Čaušeskua u Rumunjskoj, a tijekom tih desetljeća, od akcije “Kopačka u galeriji” izvedene ispred tadašnje Galerije suvremene umjetnosti do “Jezika kopačke” u ZKM-u, realizirao je više od pedeset umjetničkih akcija, performansa i projekata u kojima je svojom prepoznatljivom estetikom, poetikom totalnog, fizičkog teatra, dokumentarizmom i uključivanjem marginaliziranih skupina, ukazivao na probleme hrvatske tranzicije, ali i na sve ostale anomalije našeg društva. U svojim je predstavama anticipirao pad Nadana Vidoševića i Ivice Todorića, njihov spot “Croatia in flame” bio je prvi hrvatski glazbeni video emitiran na MTV-u, također je prvi u kazalištu (a i šire) ukazao na problem nasilja i otuđenosti u školama, bavio se problemima nezaposlenih i potrošenih, te dužničkog ropstva, a ispisao je i odu napuštenim psima i beskućnicima. No usprkos brojnim nagradama i gostovanjima širom svijeta, te tituli najboljeg nezavisnog teatra u Hrvatskoj, Montažstroj nikad nije imao adekvatnu podršku institucija i nikad nije imao vlastiti prostor za rad, a njegov frontman Borut Šeparović nikad nije bio angažiran, makar i kao vanjski suradnik, niti na jednoj umjetničkoj školi, premda za to ima sve umjetničke i formalne kvalifikacije što dovoljno govori o žabokrečini i stanju duha u tim institucijama.     

EXPRESS: Na obilježavanju 35-te godišnjice rada Montažstroja rečeno je da se u svom najnovijem autorskom projektu “Slijepi vode slijepe” u Gavelli bavite fenomenom post-istine i umjetnom inteligencijom. O čemu je zapravo riječ? 

Predstava Slijepi vode slijepe nastala je iz našeg promišljanja kolektivnog sljepila, pitanja percepcije, znanja i vodstva. Polazišna točka nam je Bruegelova slika “Parabola o slijepima”, koja vizualno interpretira biblijsku izreku “Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti”. U današnjem svijetu, obilježenom „post-istinom“ i sve snažnijom prisutnošću umjetne inteligencije, zapitali smo se: tko je danas slijep, a tko vidi – i kako nam AI oblikuje poimanje stvarnosti? Je li umjetna inteligencija uopće svjesna ili pak samo uvjerljivo oponaša ljudsku svijest? 

U predstavi istražujemo upravo taj susret čovjeka i stroja kao produžetka naše svjesnosti. Riječ je o interdisciplinarnom pristupu koji spaja izvedbeno i dokumentarno kazalište s aktualnim tehnološkim i filozofskim pitanjima.

Proces rada na predstavi je autorski i suradnički. To je interdisciplinarno istraživanje, vođeno znatiželjom, koje spaja umjetnički izraz s aktualnim tehnološkim i filozofskim pitanjima. Cilj predstave nije ponuditi konačne odgovore, već poticati publiku na promišljanje o tome kako se u doba tehnološke dominacije i manipulativnih istina nosimo s pojmovima vodstva, sljepila i svijesti.

Publika može očekivati dinamično i izazovno kazališno iskustvo koje preispituje granice naše percepcije, svjesnosti i povjerenja – i u sebe, i u tehnologiju. 

EXPRESS: Možete li u povodu 35. godišnjice postojanja Montažstroja sumirati dosadašnje djelovanje na nezavisnoj sceni i istaknuti vaše najveće uspjehe, ali i one kojim se manje ponosite? 

Najveći uspjeh Montažstroja leži u samoj činjenici da smo opstali 35 godina na nezavisnoj sceni. To nije bio samo umjetnički, već i logistički i financijski izazov. U tih 35 godina uspjeli smo ostati dosljedni svom cilju – propitivanju društvenih i političkih tema kroz inovativne umjetničke prakse. Svaki projekt bio je rezultat ozbiljnog rada, interdisciplinarnog istraživanja i truda, unatoč često skromnim uvjetima i ograničenim sredstvima.

Za mene, svaki projekt koji je uspio pogoditi temu i otvoriti dijalog o važnim pitanjima smatram uspješnim. U tom smislu, rijetko je koji projekt promašio. Cilj je uvijek bio razbijanje ustajalih obrazaca i poticanje promjena kroz umjetnost. Montažstroj nije bio samo kazališna skupina, već platforma za društveno angažiranu umjetnost koja se bavila temama tranzicije, marginaliziranih skupina, nasilja, beskućništva i mnogih drugih anomalija našeg društva.

Dok se osjećam uspješnim zbog predanosti svakom projektu, istovremeno osjećam i neuspjeh. Naša želja bila je postići veće društvene i političke promjene, no taj cilj nije ostvaren. To je uvijek bio balans između realnosti i ambicija – davali smo sve od sebe, ali je ambicija bila veća od ostvarenja što sbozg subjektivnih slabosti što zbog činjenice da društveni sustav i ograničenja nezavisne scene nisu omogućili veći utjecaj.

Montažstroj je oduvijek djelovao na margini, a taj položaj nosi dvosjekli mač. S jedne strane, margina nam je omogućila slobodu izražavanja, radikalnost i hrabrost u pristupu temama. S druge strane, ostanak na margini značio je limitirani rast, nedostatak institucionalne podrške i nemogućnost ostvarivanja nekih većih ciljeva. Ipak, danas, u zrelijoj fazi, lakše prihvaćam te limite i više nisam toliko kritičan prema sebi i svom radu.

EXPRESS: Diplomirali ste filozofiju i komparativnu književnost, a kasnije ste postdiplomirali izvedbene umjetnosti na Hogeschool voor de Kunsten u Amsterdamu. Zašto ste se opredijelili za kazalište i izvedbene umjetnosti?

Kazalište u drugoj polovici osamdesetih imalo je daleko veći značaj nego danas. Činilo se progresivnijim, otvorenijim i dinamičnijim, dok danas često djeluje konzervativno, pa čak i nazadno. Posebno su me privlačili kazališni projekti na nezavisnoj sceni, koji su, kroz prizmu europske i svjetske umjetnosti, odjekivali duhom ’68. Nama, u bivšoj Jugoslaviji na zalazu socijalizma, ti projekti donosili su osjećaj novih političkih i umjetničkih mogućnosti.

Kroz festivale poput Tjedna suvremenog plesa i Eurokaza, shvatio sam da kazalište može izaći izvan okvira konvencionalnog. Gledajući projekte nezavisnih trupa i čitajući o njihovim redateljskim poetikama tijekom studija, shvatio sam da želim stvarati političko kazalište koje reflektira naše vrijeme i realnost. Privlačilo me kazalište koje ne tematizira samo intimne teme već društvenu stvarnost, ali ne na dnevno-političkoj razini, već na razini ideja. Ta se potreba za društvenim angažmanom i dalje nije promijenila.

Posebno su me inspirirali autori koji su spajali glazbu i video, šireći horizonte kazališnog izraza. Smatrao sam da takvi projekti mogu i trebaju biti prisutni i ovdje, ne samo radi obogaćivanja kulturne scene, već i radi pridonošenja općem osjećaju Zagreba i hrvatskog društva. Želio sam kazalištu dati ono što mu po konvenciji ne pripada i što se od njega ne očekuje.

Nažalost, tijekom devedesetih i posebno u 21. stoljeću, s pojavom World Wide Weba, stvari su se drastično promijenile. Informacije su postale dostupnije, ali su se njihovi tokovi preselili na druge medije, čime se utjecaj kazališta smanjio. Nestankom festivala poput Eurokaza, a smanjenjem vidljivosti Tjedna suvremenog plesa i Festivala svjetskog kazališta, kazališna scena izgubila je dio svoje dinamičnosti. Ipak, vjerujem da kazalište, uz inovacije i nove medije, i dalje može pronaći svoje mjesto u suvremenom svijetu, reflektirajući stvarnost i otvarajući prostor za promišljanje društvenih tema.

EXPRESS:  Odrastali ste u obitelji sveučilišnih profesora – pravnika, viktimologa i nekadašnjeg rektora te političara Zvonimira Šeparovića i pravnice i politologinje Inge Perko-Šeparović. Jeste li ikada razmišljali o akademskoj karijeri? 

Odrastao sam u akademskoj obitelji, što je oblikovalo moje prve profesionalne ambicije. Ja sam morao pored svojih roditelja pronaći svoj put. Tražio sam ga na razne načine, primjerice, kroz nogomet što je bila jedna strana mog doživljavanja stvarnosti. Isprva sam razmišljao o medicini, molekularnoj biologiji ili psihijatriji, ali na kraju sam odlučio studirati filozofiju i književnost. Ipak, već tijekom studija počeo sam istraživati kazalište kao medij kroz koji mogu izraziti ideje i stvoriti nešto što nadilazi akademske okvire.

Akademska karijera nikada nije postala ozbiljna opcija, dijelom zbog mog umjetničkog puta koji me ubrzo odveo u stvaranje i izvođenje. No, ponekad osjećam žaljenje što nisam imao priliku sustavno prenositi svoje znanje i iskustvo na mlađe generacije u formalnom akademskom okruženju. 

S druge strane, moj rad u Montažstroju uvijek je bio vrsta neformalne edukacije – bilo kroz radionice, poput one s nezaposlenim ženama koje su kroz kazališne procese istraživale svoj društveni angažman, ili kroz dugotrajne procese rada poput projekta “55+”. Iskustvo rada na različitim projektima u kojima su sudjelovale stotine ljudi, svaki sa svojim jedinstvenim doprinosom, pokazalo je koliko je ključan interdisciplinarni pristup i zajedničko stvaranje. Ti su primjeri pokazali koliko je bitno zajedničko stvaranje, a sudionici su, osim umjetničkih spoznaja, dobili i osnaženje za suočavanje s izazovima izvan scene. U konačnici, važnije mi je bilo stvoriti prostor za dijalog i zajedničko učenje nego slijediti stroge akademske norme.

EXPRESS: Može se reći da je povijest Montažstroja zapravo povijest burnih društvenih događanja tokom hrvatske tranzicije. Možete li se prisjetiti početaka Montažstroja i objasniti odnos politike i početnog programa teatralizacije nogometne kulture? 

Na samom početku, potkraj 1989. godine, kada su se urušavali dotadašnji politički sustavi u Istočnoj Europi, Oleg Mađor i ja osmislili smo teatralizaciju nogometne kulture kao inovativan pristup istraživanju odnosa masovne kulture, umjetnosti i društvenih promjena. Ideja nije bila od nogometa raditi kazalište zbog nogometa samog, nego se njime koristiti kao metaforom i simboličkim alatom za promišljanje identiteta i kolektivnih strasti.

Već smo tada napravili petogodišnji plan i manifest – interni dokument koji, iako nije bio objavljen, jasno je definirao naš cilj: spajanje društvenog angažmana i eksperimentalnih umjetničkih praksi. Performansom “Kopačka u galeriji“, izvedenim u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti na retrospektivi Kazimira Maljeviča, postavili smo temelje djelovanja Montažstroja. Inspirirani Maljevičevim “Sportašima”, 11 izvođača u uniformama stvorilo je vizualni most između avangarde i pučke masovne kulture.

Za mene, nogomet nikada nije bio cilj sam po sebi, već simbol masovne, pučke kulture i fenomena kolektivnog identiteta. Koristio sam ga kao sredstvo za istraživanje složenih odnosa između društva, umjetnosti i identiteta. U kasnijim projektima poput “Srce moje kuca za nju” (2010.) i “Jezik kopačke” (2024.), nastojao sam dekodirati simbolički potencijal nogometa i njegovu ulogu u kreiranju kulturnog i političkog diskursa.

Djelovanje Montažstroja uvijek je bilo smješteno na rubovima – između populističkog i elitnog. S jedne strane, djelovali smo s margine i kritički progovarali o dominantnim diskursima, a s druge smo željeli izbjeći upadanje u isključivo elitističke oblike umjetnosti. Naš je cilj uvijek bio propitivati postojeće granice, pa tako i one između umjetnosti i masovne kulture, što je upravo u početnom programu teatralizacije nogometa i dobilo svoj prepoznatljiv izraz.

EXPRESS: Montažstroj je gotovo od početka davao glas ‘običnim’ ljudima, tj. marginaliziranim, obespravljenim grupama, kao što su beskućnici, nezaposleni, stariji od 50 godina te napušteni psi. Možete li istaknuti prelomne predstave koje su isticale političnost takvih tema? 

Političnost ranih predstava Montažstroja iz devedesetih bila je relativno apstraktna, no već tada smo privlačili pažnju inovativnim pristupom temama nasilja i društvenih nepravdi. Predstave poput “Rap opera 101” i “Everybody goes 2 disco from Moscow 2 San Francisco” odražavale su stvarnost obilježenu nasiljem, otvarajući prostor za raspravu o tadašnjim društvenim okolnostima. Te su predstave postale prepoznate na europskoj i svjetskoj sceni, progovarajući o univerzalnim temama kroz jedinstvenu estetiku fizičkog teatra i dokumentarizma.

Od početka novog tisućljeća, Montažstroj je sustavno uključivao marginalizirane skupine u umjetničke procese. Projekti su služili kao mikro-socijalni laboratoriji u kojima su sudionici dobivali priliku za umjetničko izražavanje i introspektivno osnaživanje. O našim projektima izvještavale su agencije poput CNN-a, AFP i Al Jazeere, čime smo doprijeli do široke međunarodne javnosti.  Primjerice, Timbuktu je otvorio pitanje napuštenih pasa i beskućnika, pri čemu je vijest o predstavi odjeknula izvan granica Hrvatske zahvaljujući inozemnim medijima. Predstava “Srce moje kuca za nju” bavila se nezaposlenim ženama koje su osnažene su u svom društvenom angažmanu i dobile glas koji im često nedostaje u svakodnevnom životu. Projekt “55+” bio je posvećena starijoj populaciji, otvarajući prostor za razmišljanje o doprinosu i položaju starijih u društvu. Predstava je osvojila priznanja na Bitefu i dovela do stvaranja dokumentarnog filma “Potrošeni“, za koji vjerujem da najcjelovitije zaokružuje naš pristup dokumentarnom i angažiranom kazalištu.

Kroz umjetničke procese, Montažstroj je nastojao ne samo tematizirati političke i društvene anomalije, već i osnažiti sudionike te educirati javnost. Umjetnost u ovakvom obliku nije samo estetski čin već i snažan alat za razvijanje solidarnosti, društvene kohezije i generiranje promjena.

EXPRESS: U biografiji Montažstroja posebno mjesto zauzimaju angažirani aktivistički projekti, primjerice, u komadu “A gdje je revolucija, stoko” propitivali ste mogućnosti revolucionarne promjene, a u interaktivnom projektu ‘Budućnost je sada’ pozvali ste na revoluciju. Jeste li imali iluziju da kazališnim aktivizmom možete utjecati na promjene u društvu?

Kazališni aktivizam možda nije dovoljno snažan da promijeni svijet, ali je svakako dovoljan da postavi pitanje: zašto ne pokušati? Kada su moje predstave poput “Vatrotehne” (1990.), “Vatropokretača” ili “Budućnost je sada” anticipirale ključne događaje poput rata, pada Todorića ili sloma Nadana Vidoševića, to nije bila neka proročanska vizija, već refleksija stvarnosti koja se već naslućivala. Više je bilo pitanje vremena nego intuicije.

Najviše sam naučio iz projekata koje nisam uspio realizirati. Na primjer, 2005. godine pokušao sam postaviti predstavu “Hrvatski slučaj Hinkeman”, koja bi tematizirala “kastraciju” našeg društva kroz iskustva branitelja s PTSP-om. Ideja je bila kombinirati prizore iz “Hinkemana” s povratnim informacijama braniteljske populacije. Iako smo dobili simbolična sredstva, projekt nije zaživio, ali vjerujem da je i društvo moglo puno naučiti iz tog procesa.

Sličan je slučaj bio s projektom “Protunapad“, koji je tematizirao razminiranje u Hrvatskoj. Iako smo proveli veliko istraživanje i snimili materijale, suočili smo se s problemom da ljudi nerado dijele osjetljive informacije pred kamerom. S vremenom sam shvatio da su privole i poštivanje GDPR-a ključne za ovakve projekte, ali i da se određene teme suočavaju s institucionalnim otporom.

Ulaskom u pedesete sve sam više osjećao kako udaram glavom o zidove šutnje. Društvo često ne želi čuti o temama koje otvaraju pitanja nepravdi, korupcije ili sustavne disfunkcionalnosti. Primjer za to je projekt “Zatvorena tema”, inspiriran knjigom “Slom ortačkog kapitalizma” Martine Dalić. Odustao sam od realizacije o Borg grupi zbog potencijalnih slapp tužbi i nemogućnosti kolektiva Montažstroj da samostalno producira tako zahtjevan projekt. To je bila čista autocenzura – mehanizam preživljavanja u društvu koje se opire promjenama.

Sve ove prepreke, od financijskih ograničenja do pravnih prijetnji, dovele su do trenutaka demotivacije. Postavljalo se pitanje koliko je smisleno nastaviti govoriti o stvarima o kojima mnogi žele šutjeti. Unatoč tome, vjerujem da su ti pokušaji – uspješni ili neuspješni – ostavili trag u kulturnom prostoru i postavili pitanja koja se ne smiju zanemariti.

Kazalište ne može zamijeniti političku ili društvenu akciju, ali može biti mjesto otpora, refleksije i provokacije. Kazalište ima važnu ulogu kao kolektivna proba budućnosti, ali ne i kao jedini akter koji može mijenjati postojeći poredak.

EXPRESS: Vaš autorski projekt “Mladež bez Boga”, ostvaren u ZKM-u, danas je zbog sve veće otuđenosti, anksioznosti, depresivnosti mladih i sve češćeg vršnjačkog nasilja, te nedavne tragedije u Prečkom, aktualniji nego u vrijeme nastanka.

Predstava Mladež bez Boga premijerno je izvedena početkom 2019. godine u koprodukciji sa ZKM-om. Temeljena na motivima istoimenog romana Ödöna von Horvátha i knjizi “Heroji” Franca Berardija Bifa, predstava je tematizirala duboko ukorijenjene probleme društva – otuđenost, vršnjačko nasilje i ideološke poremećaje koji oblikuju mlade generacije. U realizaciji je sudjelovala mlada glumačka ekipa, što je dodatno naglasilo autentičnost obrađenih tema.

U vrijeme premijere često su se mogli čuti komentari poput: Kakve veze ova tema ima s nama?” Taj stav odražava uvriježenu percepciju da se problemi poput vršnjačkog nasilja, otuđenja i ekstremnog ponašanja događaju negdje drugdje – primjerice u Americi – ali ne i kod nas. Već tada sam naglašavao kako su ti problemi itekako prisutni u našem društvu, čak i ako ih nismo spremni priznati ili osvijestiti.

Problem nasilja među mladima nije isključivo generacijski; on je duboko ukorijenjen u ideološkim strukturama današnjeg društva. Neoliberalni kapitalizam oblikuje vrijednosti koje često dehumaniziraju ljude, stvarajući društvo u kojem je vrijednost ljudskog života svedena na gotovo ništa. To je Ödön von Horváth primijetio još u vremenu uspona fašizma, a danas vidimo slične obrasce u svijetu hiperrealnosti – od videoigara do društvenih mreža poput TikToka. Ovaj kontekst stvara generacije koje odrastaju unutar paradigmi društvenog darvinizma i normalizacije nasilja. Upozorio sam tada da ćemo, ako ne prepoznamo i ne adresiramo te probleme, svjedočiti njihovim najgorim posljedicama – što se, nažalost, ubrzo i dogodilo.

Niz tragičnih događaja koji su uslijedili nakon premijere potvrdili su zastrašujuću aktualnost predstave. Spomenut ću ekstremistički napad u Christchurchu, u kojem je počinitelj s kamerom na glavi ubio 50 muslimanskih vjernika, tragediju u Beogradu, smrt Davida Kozaka u Pragu, pa sve do nedavnih događaja 20. prosinca 2024., kada su se u jednom danu dogodile tragedije u osnovnoj školi u Prečkom i na Božićnom sajmu u Magdeburgu. Sve te tragedije povezuje zajednička nit – podzemne ideologije koje povremeno izbijaju na površinu i oblikuju nasilne reakcije u društvu.

U predstavi smo koristili transkripte suđenja Andersu Breiviku, jer njegova ideologija pruža jezivu poveznicu između različitih ekstremističkih čina. Ta povezanost nije slučajna; ona je posljedica sustava koji potiče podjele i normalizira ekstremne oblike otuđenja.

Mladež bez Boga” je upozorenje. Nažalost, smatram da će ova tema postati sve aktualnija u svijetu koji se sve više udaljava od humanih vrijednosti, zajedništva i solidarnosti.

EXPRESS: Godinama se bavite nedovršenom Sveučilišnom bolnicom u Blatu koju su financirali građani Zagreba nakon referenduma 1982. godine u Zagrebu. Koja je bila ideja tog vašeg projekta? 

Kada sam prije deset godina krenuo u projekt posvećen Sveučilišnoj bolnici u Blatu, imao sam paušalno mišljenje o tom slučaju, kao i većina građana. Međutim, što sam dublje zalazio u tu temu, to sam više shvaćao koliko je stvar složenija i nipošto crno-bijela. Razgovarali smo s različitim ljudima – od arhitekata, građevinara, zdravstvenih radnika, bivših ministara zdravstva do političara – i shvatili da se, ispod svega, provlači jedno temeljno pitanje: tko smo mi kao društvo koje je dopustilo da jedan takav projekt, financiran od građana, ostane nedovršen?

Ideja je bila dokumentirati i istražiti tu priču kroz različite medije i formate kako bismo stvorili sveobuhvatan mozaik o ovom fenomenu. Do sada smo razgovarali s 42 povijesna svjedoka, uključujući arhitekte, građevinare, zdravstvene radnike, političare i bivše ministre zdravstva. Realizirali smo petosatnu predstavu “Zona” u Muzeju suvremene umjetnosti, koja je povezala kazalište, povijesnu rekonstrukciju i dokumentarizam. Organizirali smo izložbu “U osnivanju, u likvidaciji” i pokrenuli “Obilazak” – vođenu turu po samoj građevini, u kojoj spajamo storytelling, performans i povijesnu priču. Ovaj obilazak traje tri i pol sata i pruža jedinstven način da građani dožive tu monumentalnu, ali zapuštenu strukturu.

Projekt Sveučilišne bolnice razotkriva kompleksnu mrežu povezanosti između zdravstva, politike, arhitekture i ekonomije, ali i nešto dublje – priču o našoj moći, nemoći i društvenom padu tijekom tranzicije. To je ogledalo naše kolektivne nesposobnosti, nedovršenosti i odustajanja, ali i priča o propuštenim potencijalima.

Pročelje građevine je uništeno i pokradeno, no armirani beton i njeni temelji, kao simbolična srž, i dalje stoje. Ta polagana dezintegracija reflektira i mene osobno. Nedovršenost bolnice postala je intimni odraz mojih vlastitih preispitivanja i nedoumica. U tom smislu, ovaj projekt je više od priče o jednoj zgradi – on je neka vrsta mog unutarnjeg labirinta, a možda i labirinta cijelog društva.

Jasno je da se ovakva tema ne može kvalitetno obraditi u formatu klasičnog 90-minutnog dokumentarnog filma, jer bi se time riskirao površan pristup. Projekt traži opsežniju platformu – poput serijala ili ozbiljne monografije – kako bi se mogao adekvatno prikazati. U ovom projektu, kao i u priči o Sveučilišnoj bolnici, spajaju se svi elementi koji su obilježili našu tranziciju: velike ideje, neispunjena obećanja i propast ambicija.

Slučaj Sveučilišne bolnice u Blatu nije samo priča o napuštenoj građevini, već i priča o nama – tko smo i kako pristupamo javnom dobru, kolektivnim odgovornostima i vlastitoj povijesti. On je simbol nedovršenosti, i naše i moje osobne. Ta zajednička “kletva” možda nije nešto što možemo lako riješiti, ali mislim da se moramo nastaviti suočavati s njom, jer ona govori o temeljima našeg društva i njegovim stvarnim vrijednostima.

EXPRESS: Sve te međunarodne uspjehe postigli ste bez stalnog prostora i konkretne podrške u zemlji. Kako se taj manjak podrške manifestirao u radu Montažstroja? 

Mi smo sve naše projekte radili bez stalnog prostora, odgovarajuće infrastrukture i institucionalne podrške. Taj manjak podrške značio je stalni jaz između naših ambicija i mogućnosti, što je često otežavalo puni razvoj ideja i realizaciju projekata.

Već u devedesetima postalo je jasno da takav tretman limitira naš daljnji rast. To je bio jedan od razloga mog odlaska u Nizozemsku, gdje sam od 1996. do 2008. studirao i radio, dok smo istovremeno izvodili projekte i u Hrvatskoj. Ipak, povremeni uspjesi nisu mogli nadoknaditi osjećaj da nas domaće institucije nisu prepoznale.

Slična situacija ponovila se u razdoblju 2013. do 2015. kad smo, zbog manjka infrastrukture, zapeli u daljnjem razvoju. Tada smo tražili podršku gradskih struktura, ali nitko nije prepoznao relevantnost Montažstroja. Jebi ga. Naše ideje, koliko god bile relevantne i vrijedne, stalno su udarale o zid. U takvim uvjetima voziš “pod ručnom”, a ideje se s vremenom iscrpljuju. To nije dugoročno održivo, i shvatio sam da tako više ne mogu raditi.

Danas mislim da je možda dobro što je ispalo tako. Svaki uspjeh ima svoje naličje, a iz svakog neuspjeha nešto naučiš. Iako bi Montažstroj mogao postići još više uz adekvatne uvjete, ponosan sam na to što smo unatoč svemu ostvarili. Svaka prepreka nas je natjerala da budemo kreativniji i otporniji.

EXPRESS: Dok ste bili u montaži projekta “Radnička cesta” doživjeli ste težak infarkt, tri puta ste bili klinički mrtvi, a na kraju ste završili s tri stenta. Kako se taj bliski susret s bolešću i mogućom smrću odrazio na vaš svjetonazor i odnos prema životu?

Imao sam beskrajno mnogo sreće i milosti – ne samo što sam preživio, nego i što nisam ostao invalid. Bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme, stigao u bolnicu i život mi je spašen. Ta spoznaja daje svemu što radim dodatnu težinu, osobito u kontekstu mog performansa “Obilazak” u nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici, gdje se priča o životu i smrti prirodno uklapa u prostor koji simbolizira i naše društvene nedovršenosti.

Shvatio sam koliko je krhak život slobodnog umjetnika. Više od godinu dana bolovanja za mene je značilo ne samo fizički oporavak nego i financijsku nesigurnost – kada ne radiš, ne zarađuješ, a bez ušteđevine stvari postaju još teže. Shvatio sam da je besmisleno biti frustriran, ogorčen i sjeban, i da jednostavno nemam vremena za takve osjećaje.

Danas osjećam beskrajnu zahvalnost što sam dobio drugu priliku. Ta nova prilika nije samo dar, nego i odgovornost – da kroz kazalište ili bilo koji drugi oblik stvaranja pokušam dati nešto dobro, nešto što može dotaknuti ljude.

S druge strane, nadam se da sam napokon naučio prepoznati kad treba stati.