Borut Šeparović
Borut Šeparović rođen je 1967. godine u Zagrebu. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te na postdiplomskom studiju Das Arts (Napredni studiji u izvedbenim umjetnostima) u Amsterdamu. Utemeljitelj je umjetničkog kolektiva MONTAЖ$TROJ čiji je umjetnički voditelj i redatelj od osnivanja 1989. godine.
Od svog osnutka MONTAЖ$TROJ je prepoznat po stvaranju eksplozivnog fizičkog teatra, kao i po naglašeno multimedijalnom i interdisciplinarnom djelovanju kojim rastvara jasne granice umjetničkih grana čime postaje zaštitni znak angažirane umjetnosti kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, o čemu svjedoče nacionalne i internacionalne nagrade, te interes vodećih svjetskih medija za Šeparovićev rad. MONTAЖ$TROJ je ostvario europske i američke turneje, pri čemu se posebno ističe predstava EVERYBODY GOES 2 DISCO FROM MOSCOW 2 SAN FRANCISCO (1994.).
Od 1997. do 2002. godine Šeparović djeluje u zapadnoj Europi. U Nizozemskoj osniva skupinu Performingunit i stvara kazališne projekte u okviru međunarodnih koprodukcija. Djelovao je kao pedagog na Akademiji St. Joost u Nizozemskoj te je vodio umjetničko-istraživačke radionice u brojnim zemljama (Hrvatska, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Srbija, Italija, Crna Gora).
Sredinom 2000-tih Šeparović započinje svoje dugogodišnje eksperimentiranje s propitivanjem kazališne reprezentacije stvarajući niz interdisciplinarnih i participatornih projekata čiji konačni sadržaj određuje sama publika. U tom periodu nastaju predstave T-FORMANCE (2007), KAZALIŠTE VAŠE I NAŠE MLADOSTI (2007) i T-FAKTOR (2009).
Šeparović uvodi i razvija osobujne izvedbene forme u kojima stvarni ljudi, mahom pripadnici marginaliziranih društvenih skupina reprezentiraju sami sebe, ispitujući time emancipacijski i dokumentaristički potencijal kazališnog medija.) Svojim nenadmašnim kazališnim ostvarenjem Šeparović smatra predstavu TIMBUKTU (2008.) u kojoj su glavni protagonisti napušteni psi i beskućnici.
U dokumentarističko-plesnom projektu SRCE MOJE KUCA ZA NJU (2010) ključne protagonistkinje postaju nezaposlene žene koje svoje potresne radne biografije sučeljavaju s nacionalnom nogometnom mitomanijom.
Dva desetljeća djelovanja MONTAЖ$TROJA obilježena su predstavom VATROTEHNA 2.0 (2010.) koja je predstavila umjetničku inventuru razornih tranzicijskih procesa u Hrvatskoj započetih 1990. godine. U to vrijeme Šeparović postiže uspjeh predstavama GENERACIJA 91-95 (2009) i MAUZER (2011) koje režira u Zagrebačkom kazalištu mladih. Oba djela bavila su se suočavanjem s prošlošću kroz propitivanje nacionalne nepogrešivosti u tumačenjima mitologije rata u Hrvatskoj.
U drugom desetljeću novoga milenija, Šeparović započinje novu fazu svoga umjetničkog opusa koja se bavi potencijalima i mogućnostima revolucionarne promjene društva. U Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani režira KLASNOG NEPRIJATELJA (2011.), a u kazalištu Kosztolányi Dezsõ u Subotici predstavu BIKINI DEMOKRACIJA (2012.).
Šeparović, kao umjetnički voditelj i redatelj, vodi MONTAЖ$TROJ kroz realizaciju najvećeg community art projekta na našim prostorima u kojem sudjeluje više od 50 osoba starijih od 55 godina. Kao glavni protagonisti kazališne predstave 55+ (2012.) i Šeparovićevog debitantskog dokumentarnog filma POTROŠENI (2014.), sudionici donose svoje bolne intimne i generacijske ispovijedi. Oba umjetnička projekta primila su internacionalna priznanja i nagrade.
U projektu BUDUĆNOST JE SADA (2013.) koji za protagoniste ima nezaposlene mlade osobe, Šeparovićeva je kritička oštrica uperena spram neoliberalnog kapitalizma kroz imaginaciju alternativnog scenarija hrvatske budućnosti.
Povodom četvrt stoljeća umjetničkog djelovanja MONTAЖ$TROJA, Šeparović režira A GDJE JE REVOLUCIJA, STOKO? (2014.), nagrađivanu predstavu koja propituje komodifikaciju društvenog bunta kojeg je iznjedrio glazbeni novi vala 80-ih godina prošloga stoljeća. U njoj se, dokumentarnim metodama i eksplozivnim izvođačkim izrazom, testira spremnost svakoga od nas ponaosob da se založimo za sveobuhvatnu promjenu društva.
Od 2015. godine Šeparović radi na višegodišnjem interdisciplinarnom projektu NEDOVRŠENO koji problematizira proces razgradnje javnog zdravstvenog sustava na primjeru nedovršene Sveučilišne bolnice u Zagrebu.
Godine 2016. režirao je predstavu CRNA KNJIGA o dužničkoj krizi u Hrvatskoj, a 2017. godine je osmislio i vodio medijski projekt CIJANKALIJ §218 posvećen reproduktivnim pravima žena.
Njegov autorski projekt MLADEЖ BEZ BOGA iz 2019. godine brutalno suočava publiku s otuđenošću i radikalizacijom mladih u današnjem sve umreženijem, ali i atomiziranijem društvu.
U vrijeme koronakrize Šeparović s Montažstrojem realizira RADNIČKU CESTU (2021.), digitalno kazalište – nikad odigranu dvoiposatnu radničku predstavu oblikovanu kao mini online seriju i film iz 15 fragmenata. Radnja se odvija u skladištu tvorničkog pogona na Radničkoj cesti u Zagrebu, a likovi su pripadnici različitih generacija – sinovi i unuci radnika nekadašnjeg proizvodnog sektora, na prostoru koji se iz simbola industrijskog Zagreba transformirao u simbol servisnog i financijskog centra. Kroz priču o radnicima koji u vrijeme pandemijske i ekonomske nesigurnosti posežu za radikalnim činom, projekt otvara pitanja prekarnog rada, tranzicijskog potopa, klasne svijesti i prijetnje automatizacije te umjetne inteligencije na radnim mjestima, koristeći digitalnu izvedbu kao odgovor na nemogućnost klasičnog susreta publike i izvedbe u prostoru.
U istom razdoblju, u suradnji s dramaturginjom Anom Prolić, realizira projekt SAMI ZAJEDNO (2022.), pseudodokumentarnu, hibridnu izvedbenu formu nastalu iz čitanja stvarne ljubavne prepiske porukama i videosnimki, koja tematizira usamljenost, virtualnu bliskost i raspad prisutnosti u komunikaciji posredovanoj ekranima.
Nastavljajući višegodišnji interdisciplinarni projekt NEDOVRŠENO, Šeparović realizira OBILAZAK (2023.), četverosatno putovanje kroz vrijeme i prostor nedovršene Sveučilišne bolnice Zagreb, kao spoj storytellinga, kazališnog performansa i povijesne rekonstrukcije. U obilasku publiku vodi kroz betonski labirint prostora bolnice – od operacijskih dvorana i skloništa do krova zgrade – otvarajući pitanje javnog dobra i propuštenih prilika, te uključujući susrete s povijesnim svjedocima i stručnjacima koji rasvjetljavaju tehničku, političku i društvenu pozadinu jedne od najvećih urbanih utopija zagrebačke tranzicije. Godine 2025. Montažstroj organizira i poseban obilazak bolnice povodom 40. obljetnice postavljanja kamena temeljca, uz umjetničko vodstvo Boruta Šeparovića.
U Zagrebačkom kazalištu mladih Šeparović režira praizvedbu predstave JEZIK KOPAČKE (2024.), prema tekstu Ivana Ergića i Filipa Grujića, koja otvara pitanja daleko izvan sportskih terena – propituje suvremeni nogomet, depresiju i kapitalizam, te mehanizme glorifikacije uspjeha koji stvaraju kulturu dehumanizacije sportaša i sustav pritisaka koji izolaciju i psihički slom pretvaraju u “normalnu cijenu” pobjede.
Projekt SLIJEPI VODE SLIJEPE (2025.) polazi od Bruegelove renesansne slike Parabola o slijepima, kao metafore slijepe vjere i (dez)informiranja u suvremenom dobu digitalizacije, simulacije i umjetne inteligencije. Kroz prizmu biblijske parabole o “slijepcu koji vodi slijepca”, projekt otvara pitanje vodstva i povjerenja u svijetu u kojem je granica između stvarnog i lažnog sve zamagljenija, a renesansni motiv povezuje s ulomcima iz drama R.U.R. Karela Čapeka i Slijepi Mauricea Maeterlincka, stvarajući dijalog između vremena industrijske i digitalne revolucije.
Godine 2025. Šeparović u splitskom HNK postavlja WOYZECKA Georga Büchnera – priču o vojniku Johannu Christianu Woyzecku, sastavljenu iz fragmenata i zapisa, nedovršenu zbog rane autorove smrti – fokusirajući se na relativizaciju općeg naoružanja, (ne)prihvatljivost oružanog nasilja, militarizaciju društva te vječno bolnu temu femicida.
U koprodukciji Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula i umjetničkog kolektiva Montažstroj, Šeparović realizira SOLARIS DVA (2026.), kazalište “licem u lice” s filmom Andreja Tarkovskog i njegovim digitalnim dvojnikom. Polazeći od romana Stanisława Lema i Tarkovskog (1972.), predstava temeljna pitanja o savjesti, ljubavi i granicama spoznaje premješta u vrijeme generativne umjetne inteligencije i “digitalnog oceana” podataka, stvarajući u realnom vremenu višeslojni odnos između arhivskog filma, žive izvedbe i računalno generirane fuzije tih slojeva, u kojoj tehnologija (uključujući deepfake) postaje dramaturški motor. SOLARIS DVA nastavlja istraživanje odnosa slike, stvarnosti i umjetne inteligencije koje je Montažstroj započeo projektom SLIJEPI VODE SLIJEPE , pomičući fokus prema dvojnicima, identitetu i povjerenju u sliku u dobu kada se stvarnost može proizvesti, a ne samo snimiti.
Šeparović u svom radu eksperimentira sadržajem i izrazom, propitujući emancipacijski potencijal društveno angažirane umjetnosti, te postavlja u središte društvene pažnje bolne probleme naše zajedničke stvarnosti. Njegov trajni interes je stvaranje angažiranog kazališta i umjetnosti koji uvijek nanovo propituju i problematiziraju okruženje u kojem nastaju.
